Prije skoro dvije godine sam napisao tekst o El Niñu (ovdje) u kojem sam ukratko objasnio njegov smisao i značaj. Ukratko, El Niño je pojava neuobičajeno toplog površinskog pojasa ekvatorijalnog dijela Tihog oceana, koji zajedno s pojavom hladnog pojasa (La Niña) čini ENSO (El Niño–Southern Oscillation). Pojavljuje se u nepravilnim intervalima i intenzitetima, a traje od devet mjeseci do dvije godine. Površina mu se mjeri u milijunima km2, a ima utjecaj na oborinski i režim vjetra na nekoliko kontinenata. Uz to sam napisao i da je La Niña često manja po intenzitetu, pojavama, trajanju i posljedicama tako da je ukupni efekt na strani toplog. Ni dječak (El Niño) ni djevojčica (La Niña) se ne daju pouzdano prognozirati, a u vrijeme kad je nastajala većina klimatskih modela i očekujući globalno zatopljenje puno veći značaj su dobila toplija razdoblja. Obje pojave su posve prirodne i nemaju nikakve veze s emisijama stakleničkih plinova.
Zašto se prava klimatologija već dugo drži pravila da je potrebno najmanje trideset godina za stvaranje suvislih zaključaka o srednjem vremenu iznad nekog područja? Proučavanje kraćih razdoblja lako može dovesti do krivih zaključaka, u kojima se pojedinačnoj pojavi može dati preveliki značaj. Na sljedećoj slici je prikazan dobar primjer.
Radi jednostavnijeg pregleda sliku sam podijelio na dva dijela. Evo kako to izgleda.
Bez bilo kakve analize vidljivo je da prvim periodom dominiraju El Niño (do 1998.), a drugim (od 1998. do danas) La Niña razdoblja. Kratko ponavljanje, radi se o milijunima kvadratnih kilometara površinskog sloja koji je topliji ili hladniji u stupnjevima Celzija, a ne u njegovim desetinkama (što su “dokazi” globalnog zatopljenja). Te oceanske „djevojčice“, kad ih Sunce obasja, samo progutaju njegovu energiju i gurnu je u hladne dubine. Na sljedećoj slici je prikaz vjerojatnosti za ovo ljeto sa stranica Svjetske meteorološke organizacije (SMO).
Dakle, 70% vjerojatnosti da La Niña opstane preko ljeta, a ima naznaka da će se produljiti i u sljedeću zimu. Ako tako bude, to će biti treća tako dugotrajna od 1950. godine, s tim da je prošla bila 2000. godine. Jedna od njenih posljedica je i pojava češćih atlantskih uragana i ostalih nedaća. Političari, a jednako tako i „stručnjaci“ ponovno sve svaljuju na „svakodnevne klimatske promjene“ i CO2. I tako nešto potpuno prirodno postaje naše ljudske civilizacije djelo. Fenomenalno je kako ljudi vjeruju u te „svakodnevne klimatske promjene“, iako je većina njih učila u školi o tome što je klima, ili barem može pogledati na Wikipediju i potrošiti pet minuta da sazna. Čak i generalni sekretar SMO izjavljuje kako ljudska aktivnost „pojačava“ djelovanje La Niñe, iako za takvu tvrdnju nema nikakav razlog, jer je mehanizam nastajanja „dječaka“ i „djevojčica“ nepoznat. I kakva bi to mogla biti povezanost između pojačanog miješanja (po dubini) oceanske vode, koja se oduvijek događa i količine CO2 u zraku, kad znamo da je u davnim vremenima CO2 bilo i petnaest puta više nego danas?
I što ćemo sad s modelima? Namješteni su na jače djelovanje toplije varijante, a događa se upravo obrnuto. Postojeći klimatski modeli u osnovi su modeli grube rezolucije opće cirkulacije iz osamdesetih godina, nadopunjeni različitim drugim parametrima. Nakon što su postavljene osnovne vrijednosti, model svaki put kad odradi ide pola sata u budućnost (48 izračuna za jedan dan). Za prognozu 80 godina unaprijed model se provrti preko milijun i četiristo tisuća puta. Impresivno, zar ne? Problem je samo što je vrijeme (pa tako i klima) kaotični sustav, pa tako postoji jednaki broj „raskršća“ u kojima model može otići drumom, a priroda šumom. Već ove „neuobičajene“ pojave La Niñe su dovoljan dokaz kako to ne može funkcionirati (barem ne uspješno). Bez obzira na to, u modelima se rade samo scenariji emisija CO2, kao odlučujući faktori promjene temperature, pa onda i klime. Sve drugo je, po njima, nevažno (Sunce, vulkani, La Niñe…).
Kako bi to tako i ostalo, brinu se političari državnim (znači našim) novcem i razni milijarderi. Tako je John Doerr nema dugo dao 1.1 milijardu dolara Stanford sveučilištu za formiranje škole za klimatske promjene i održivost. Čovjek je stručnjak za rizična ulaganja u nove kompanije. Zar nije onda logično da Doerr uloži novac u razvoj nečega što će se pokazati ključnim, jer je do takvih rezultata došlo “samostalno” istraživanje sveučilišta. Onaj tko plaća ima pravo na rezultat po želji. Ovo je jedan od razloga što sam usporio s tekstovima. Mi, koje nitko ne plaća i koji samo mislimo svojom glavom, nemamo nikakve šanse u odnosu na ove prve. Svejedno, ako kao posljedica mojih tekstova barem još jedan čovjek počne sumnjati u svakodnevno servirane različite “znanstvene” dogme – dovoljno.
Nije loš ovaj oksimoron – znanstvena dogma.
izvori:
https://public.wmo.int/en/media/press-release/stubborn-la-ni%C3%B1a-persists
Klima i Energija 