Nit je snijeg nit su labudovi

Dugo nisam ništa napisao. Zgrozila me zluradost kojom mediji pišu o ratu, kao da većina promatra borbe pasa do smrti i navija za svoje favorite. Podsjeća me na gledanje filma Rollerball (prve verzije). Dok se igrači doslovno ubijaju na igralištu kamera prikazuje publiku koja uživa u nasilju i krvi. Osvrnuo sam se po kino dvorani (tad su još kina bila puna) i vidio jednaka lica kao na platnu. Čovjek je, valjda, jedina vrsta koja je u stanju uživati u nasilju nad drugima.

Većina predstavnika Znanosti, bolje rečeno Njeno svećenstvo, je sretna razvojem i primjenom niza „cjepiva“ protiv kovida. Nađe se tu i poneka pukotina, ali to brzo pokrpaju i zatvore dežurni svećenici uz podršku medija i politike. Cijela priča proglašava se velikom pobjedom Znanosti nad virusom. Mene više zanimaju pukotine. Profesor Stefan Homburg je statističar koji je analizirao podatke njemačkog instituta Robert Koch (savezne ustanove za kontrolu i prevenciju bolesti) i evo što je dobio.

Broj bolesnih na 100 000 stanovnika za ljude od 18 do 59 godina. Lijevo su necijepljeni, u sredini cijepljeni s dvije doze, a desno i trećom

Jedini podatak koji ovdje iskače je povećan broj bolesnih koji su se „cijepili“ i trećom dozom. Kad bi sve bila stvar individualnog izbora, ajde de. Ali nije. Od sredine prošlog mjeseca u zdravstvenim ustanovama i staračkim domovima u Njemačkoj „cijepljenje“ je obavezno jer takve ustanove „moraju biti zona sigurnosti“ kako kažu odgovorni. Jedino što takva obaveza može realno postići je odlazak s posla dijela radnika, a ovi dodatno cijepljeni samo više šire virus u osjetljivim populacijama. Razumno rješenje postoji od početka; ljudi sa simptomima gripe, kovida ili bilo kakve druge viroze ne bi trebali raditi. Inače, iskusni i samostalni virolozi od početka histerije tvrde da ne postoji asimptomatski prijenos virusa, što je osnova svih „zaključavanja“, odnosno mjera koje nam zagorčavaju život zadnjih godina (uz pritisak da se ljudi „cijepe“). Naravno, uvijek ostaje problem smanjenja plaće kad si na bolovanju, što i jest vjerojatni uzrok širenja bolesti. Ono što sam primijetio kod nas je nevjerojatno povjerenje u Znanost. Poznajem barem njih desetak koji su nakon „cijepljenja“ bolesni dolazili na posao uvjereni kako nemaju kovid jer su se „cijepili“, što znači da nemaju kovid, pa se nisu ni testirali. Na kraju, imaju i papir da ne mogu dobiti virus.

U Izraelu je rađena analiza zaštite koju pruža četvrta doza „cjepiva“ na velikom uzorku (1.2 miliona ljudi), u odnosu na one „cijepljene samo“ tri puta. Nakon tri do četiri tjedna efikasnost je pala na 50%, a nakon 8 tjedana nije bilo nikakve razlike između dvije grupe.

Za razliku od velikog kovid uspjeha, starinsko cjepivo protiv tetanusa se daje jednom i traje barem trideset godina. E ali, kako onda svake godine zaraditi milijarde?

Vratimo se naslovu članka. Što je to „cjepivo“ koje nam država velikodušno poklanja? Lijek nije, jer se daje zdravima, a ne bolesnima. Cjepivo nije jer mu efikasnost pada prema nuli unutar dva mjeseca, što znači da ubačena tvar nije „naučila“ ljudski organizam kako se nositi sa sljedećim dodirom s virusom. Kažu, smanjuje „teži“ oblik bolesti. Možda, ali koja je cijena? Postoji niz nezgodnih nuspojava koje se ne daju objasniti drugim razlozima. Na žalost, među njima su i nagle „neobjašnjive“ smrti i srčani zastoji, na primjer sportaša koji su prikazani na sljedećem grafikonu. Nagli porast broja počinje istovremeno kad i intenzivna kampanja „cijepljenja“ i višestruko je veći od prosjeka. Podaci o tome da li su sportaši „cijepljeni“ ili ne se ne mogu nigdje pronaći.

Sportaši koji su kolabirali ili umrli 2021. i 2022. godine. Plavo – kolabirali, crveno – umrli

Na kraju, kad se sve pogleda, izgleda da ovo i nije tako velika pobjeda Znanosti. Više me podsjeća na epizodu iz Asterixa kad je zarobljeni druid napravio lažni magični eliksir snage Rimljanima, a rimski zapovjednik nakon niza neuspjelih pokušaja da digne nešto teško završio s kamenom na slici.