Iako pišem tekst na drugu temu, napravit ću malu digresiju jer mi za ovaj ne treba puno vremena. Prošle i predprošle godine sam već pisao o ugljenu (ovdje i ovdje), pa mu ga ovaj dođe kao ažuriranje.
Prije par dana čuvena Ursula i nevladine organizacije su izrazile zabrinutost zbog mogućeg velikog povratka ugljena. Kako reče: „Moramo biti sigurni da iskoristimo ovu krizu za napredak, a ne povratak na prljava fosilna goriva.“ U vijest je dodana i izjava jednog „nevladinog“: „Povratak na ugljen je loš izbor“. Inače te nevladine organizacije niču kao gljive poslije kiše. Mnoštvo ljudi u njima „radi“, tj. profesionalno se bavi aktivizmom najrazličitijih vrsta. Ima tu i dobrovoljaca, ljudi koji misle da rade nešto korisno za „opću stvar“ i „veće dobro“. Žele biti plemeniti, a ne vide da su izmanipulirani i da će uskoro morati ići po suharke u šumu kako se ne bi smrznuli sljedeće zime. Sjećam se protesta „Zelene akcije“ protiv nove termoelektrane na ugljen u Plominu, sa zahtjevom da bude na plin (valjda ruski). Akcija je graknula i na istraživanje plina i nafte u Jadranu. Po njima, najbolje bi bilo da imamo elektrane koje nemaju gorivo, ali zato daju puno struje.
Postoje i političari koji brinu o vlastitoj budućnosti, pa onda i naroda. Njemačka, Austrija, Italija i Nizozemska su se već okrenule prema ugljenu, a slično počinju razmišljati u Bugarskoj, Poljskoj i nekim drugim državama.
A možda sramežljiva najava hrvatskih prijevremenih izbora (u ranu jesen) u sebi krije i želju da se novoučvršćenim položajem Vlada unaprijed obrani od neljudskih uvjeta životarenja koja nas čekaju na zimu. Svejedno, političari uvijek imaju savršen izgovor koji uvijek pali kod lakovjernih: „Dali smo sve od sebe, ali bolje ne ide.“
Prema službenim podacima, poznatih rezervi ugljena ima za 133, neka bude okruglo stotinu godina. Ima dovoljno vremena da se pronađu elegantnija energetska rješenja ili iskoriste postojeća poput nuklearki.
U cijeloj situaciji dobro je to što su pomalo utihnula razmišljanja „stručnjaka“ tipa: „Moramo izgraditi što više vjetroturbina, negdje će valjda puhati vjetar.“
Evo jedne slike iz ovogodišnjeg predavanja H.W. Sinna o proizvodnji i potrošnji struje u Njemačkoj.
Donja bijela krivulja je proizvodnja energije (struje) od vjetroturbina i solarnih panela. Gornja žuta krivulja prikazuje potrošnju. Lijevo su GigaWati struje. Što su krivulje bliže jedna drugoj, to treba manje koristiti konvencionalne izvore i obratno. Obratite pažnju na položaje bijele krivulje koji su najniže, praktički na nuli. To su situacije kad vladaju tamne tišine, odnosno nema vjetra, a ni Sunca. Tada konvencionalni izvori moraju potpuno osigurati energiju. Obratni problem se događa kad se dvije krivulje preklapaju. U tom slučaju vjetar i solari daju više energije nego što je potrebno. Tako je 2019. godine Njemačka 308 sati imala negativnu cijenu struje. U prevodu to znači da su plaćali drugim državama da preuzmu višak. Skokovitost bijele krivulje pokazuje i nestalnost proizvodnje, što opet znači da u rezervi uvijek treba imati neki pouzdani konvencionalni izvor. Tako sustav može funkcionirati samo ako je dvostruko pokriven, a to znači i plaćen (ljudi, održavanje pogona i sl.).
Ne znam što nam spremaju, ali sigurno neće biti jeftino i još ćemo morati biti zadovoljni ako uopće bude struje i plina.
Klima i Energija 