Dok topovi grme, muze šute. Tako je moja zašutjela prije šest mjeseci i javi se vrlo rijetko i kratkotrajno. Onda opet bijeg u svakodnevne posliće koji odvlače pažnju i omogućuju “relativno miran” život.
S vremena na vrijeme moj prijatelj Žarko iz sebe izbaci krik koji zaslužuje pažnju, pa vam ga prenosim uz Olegov likovni doprinos.
antifizika VAR-a
Bit će da sam neoprezno odgledao neko prvo poluvrijeme gostovanja Dinama u Evropi. Naši krenuše superiorno, prvo šansa, potom gol. Gle, nisu ti naši uvijek moji, ali kad se igra vani i protiv stranih onda su moji i točka. Nakon vodstva neugodno iznenađenje, Dinamovca u gužvi šesnaesterca lopta u ruku, sudac ništa, VAR svira, penal, izjednačenje. Slično je bilo onomad protiv Francuza u finalu Svjetskog. Tako veliki sude malima. Da slučajno ne porastemo.
Vidi, nogomet kao prvi od sporedno najvažnijih igara, metafora je svijeta. Kako je današnji svijet šupačluk, doduše kao svi prethodni svjetovi, to se odmah ocrtava na travnjaku. Grijehom je, bez velikog praska, začet i ustoličen birokratski bog Var, koji iz svemirski udaljene fotelje mijenja sudačke odluke. Pritom se služi usporenom snimkom koja rasteže vrijeme. Koje, takvo rastegnuto, više nije prirodno vrijeme. Jer hoće se točno vidjeti, a ne treba se točno vidjeti nego trebamo točno osjetiti da je lopta napucana u ruku obrambenog igrača i da tu namjerom planirane nedozvoljene radnje nema. A slow motion nije kretanje, nego zbirčica sličica. Koje su podložne editiranju, retuširanju i mijenjanju sadržaja. Sličice vape za nedozvoljenom radnjom. I mame.
Ali bog je nesavršeni bog, koji ni u našim životima nije najpravedniji pa nije ni na utakmici. No ga se ima slušat, jer smo pod potpisanim pravilima ugovorenom kaznom. Šuti i trči dalje. I moli da božja greška i njih pomiluje.
Pravila, pravila, da bi nas udavila… Udavila i selo i običaje. Jer kakve su to najbolje namjere prema bezgrešnosti, koje vode do pakleno ukuhanog i do hladetine zgusnutog voštanog života. Tu života nema, kamoli igre. U kojoj se znaju pravila igre: da se dobrano isposvađamo, da se debelo izvičemo i napsujemo, kad se zna da je sudac uvijek kriv, kad ga pritom ne prebijemo, kad se pritom ne pobijemo. To je život, nesavršen, nepravedan, užasan i lijep. A kad smo voštane figure, onda smo kositreni vojnici. Onda bespogovorno slušamo i ne igramo igru, nego se s nama igraju. Igraju se s nama rata, prijatelju, rata i ratova, jer smo već mrtvi. Od nas je življa i napucana lopta.
Žarko Malić, 2026.
