Prije glavne teme samo ukratko o tome što nam to političari i klima-majstori nude kao energetsku budućnost. Nude nam grijanje na drva (dok ih bude) i struju kad bude sunčano i vjetrovito. Inače – ništa. Pod krinkom budućnosti nam nude praprošlost u kojoj će scene iz Mad Maxa biti dječja slikovnica prema stvarnosti.
Efikasnost solarnih panela je oko 20%. Toliko sunčeve energije se pretvori u struju, najveći dio ostatka se pretvara u toplinu. Suvremene termoelektrane na ugljen su dvostruko bolje u iskorištavanju energije, a one na plin trostruko. Koncept iskorištavanja sunčeve i energije vjetra je star više tisuća godina. Još su stari Rimljani okretali kupaonice na jugozapad, a u Iranu (Perziji) konstruirali vjetrenjače koje su služile za mljevenje žita.
Izuzetno poštujem intelektualno-tehničke sposobnosti starih naroda pri izradi različitih naprava koje su im omogućavale i olakšavale život u surovim okolnostima. Suvremeni čovjek nije niti gluplji niti pametniji od svog nekoliko tisuća godina starog pretka. I dalje je znatiželjan i sposoban rješavati različite probleme i pronalaziti rješenja za našu dobrobit. Neprekinut dotok potrebnih količina energije je osnova našeg konformnog života jer inače ne bi imalo smisla napustiti stara rješenja. Jedna od najbitnijih komponenti energetskih izvora 20. stoljeća je i njihova otpornost na najrazličitije vremenske uvjete, potrese i druge elementarne nepogode.
Da vidimo kako ove nove igračke podnose vrijeme, bolje rečeno – nevrijeme.
U Wheatfieldu, Indiani je prije nekoliko godina postavljena solarna elektrana s 2.400.000 panela. Trebala je trajati tridesetak godina, a nije ni četiri. Naime, prije nešto više od mjesec dana onuda je prošao tornado. Nije to bio neki super tornado, prema Fujita skali EF-1, drugi ako se ide od najslabijih prema jačima. Ima toga još.
Uragan Milton je slično napravio u Floridi prije dvije godine.
Štetu može napraviti i tuča, kao što se vidi na slikama solarne farme u Texasu.
Sav ovaj otpad je idealan za trovanje zemljišta i podzemnih voda.
Monstrumi kojima od milja tepamo „vjetroparkovi“ prolaze nešto bolje pri susretu s prirodnim elementima, ali ni oni nisu nepobjedivi kao što svakih nekoliko godina priroda pokazuje.
Budući da dekompozicija solara i vjetroturbina zahtijeva ogromne količine energije, vraćamo se provjerenom starom rješenju – kopanju dovoljno velikih rupa u tlu u koje ćemo sahraniti ove otrovne spomenike neuspjelog pokušaja „energetske revolucije“ prema političkom diktatu.
izvor:
Klima i Energija 