Jeste li primijetili boje na novim automobilima? Sve nešto sivo, nesjajno, zelenkasto. Kao da se i auto industrija priprema za rat pa proizvodi automobile u nijansama koje bi možda mogle poslužiti i kao kamuflaža. Svi drugi su ionako u tom vlaku. Igra se smrtonosni graničar u kojem loptu zamjenjuju meci, bombe, rakete i sve drugo što je inovativna vrsta, paradoksalno nazvana Homo sapiens uspjela smisliti kako bi poubijala protivnike. Sljedeći logični korak u toj igri je upotrijebiti dovoljno veliku „loptu“, bolje rečeno „gljivu“, koja će odjednom uništiti sve protivnike. Jest da će pritom stradati i onaj koji ju je bacio, ali što onda. Većina nas će biti mrtva pa neće moći prigovarati, pa tako ni glasati na izborima. Postoje dvije riječi na slovo d koje slabo preživljavaju u ovim vremenima. Uzmimo na primjer Njemačku u kojoj svaki deseti Nijemac podržava trenutnog kancelara što je rekord nepopularnosti od kad se ankete provode, a devet od deset je nezadovoljno. Zna se zašto su nezadovoljni; visoki računi za energiju, inflacija i nikakav razvoj privrede. Budući da te stvari nije lako riješiti nudi im se odlazak u vojsku i „stvaranje najjače europske vojne sile“ iako se zna kako je završila zadnja takva epizoda. Jedino ispravno bi bilo dati ostavku i raspisati nove izbore, jer to je demokracija, zar ne?
Druga riječ na d je slično zaboravljena – diplomacija. Znate ono: razgovori, dogovori, pregovori. Uglavnom, drugi dio riječi je jednak – govor. E, toga nema. Kao one situacije u svakodnevnom životu kad se priča o nekom, pa taj navrati, a razgovor zamukne. Tako nekako šute i glavni akteri rata koji je već progutao priličan broj ljudi, a perspektiva je još mračnija. Ali zato pričaju NATO-vi generali koji su se, od svih mjesta na svijetu, našli u Kijevu. Ako ta informacija nikoga ne čudi znači da svi shvaćamo kako u Ukrajini ratuje NATO protiv Rusije.
Zanimljivo kako nam mediji i ostali nude paradokse koje nekritički prihvaćamo, valjda zbog kratkoće pamćenja i nekog podsvjesnog mazohizma. S jedne strane je narativ ruska slabost da osvoji dio Ukrajine, a s druge „velika opasnost“ da ista ta država zarati s cijelom Europom. Kad bih sad ustanovio da ne postoji nikakav motiv za ovo drugo, odmah bi me počastili tko zna kakvim izrazima, pa to zato neću napisati.
Tamo gdje vladaju strah i mržnja, razuma nema. Tako nam intravenozno daju i jedno i drugo u velikim dozama, sve kako bi ljudska razumna strana bila potpuno potisnuta. Iako tu nema ničeg novog, ipak to „dovođenje do ludila“ funkcionira kako je zamišljeno.
Američki znanstveno-fantastični pisac (autor serije knjiga Dine) svojevremeno je izjavio: “Razum je prva žrtva jakih osjećanja.”
Možemo prevrtiti film 2 500 godina unatrag. Euripid je napisao tragediju o Medeji u kojoj je naslovna junakinja poubijala kog je stigla, pa čak i vlastitu djecu. Kako reče Medeja: „Spoznajem doduše kakav kanim počinit zločin, ali gnjev je jači od mojih odluka, gnjev koji je smrtnicima uzrok najvećih nesreća.“
Postoje i druge, pozitivne emocije, poput ljubavi, ali se kršćanska zapovijed: „Ljubi bližnjega svoga kao sebe samog“ zagubila u moru uspješno inputiranih negativnih. Na kraju jedna višeznačna Olegova karikatura o pomrčini. Čega, pogodite sami pažljivim promatranjem.
