Zemlja je, u svojoj povijesti, prolazila kroz geološke faze u kojima su vladale vrlo različite klimatske prilike. U vrijeme Jure, na primjer, je na Zemlji vladala vruća i vlažna klima bogata florom i faunom, a led na polovima nije postojao. Zahvaljujući takvim i sličnim prilikama u prošlosti planeta, obilni fosilni ostaci omogućili su postojanje i korištenje fosilnih goriva. U to vrijeme koncentracija CO2 u zraku je bila tri do pet puta veća od današnje, a globalna temperatura sedam stupnjeva viša. Zanimljivo je da smo se svi već nalazili u situacijama tako povišene koncentracije ugljikovog dioksida u zraku budući da su mjerenja pokazala kako je ona uobičajena u zatvorenim prostorima poput predavaonica. Iako se mediji često trude vrlo toplo vrijeme prikazati pogubnim za čovjeka, opširna analiza (Gasparrini et al, 2015.) pokazala je da i u toplim krajevima poput Tajlanda i Brazila tri puta više ljudi umire od hladnijeg nego toplijeg vremena, a u Japanu i Velikoj Britaniji čak i trideset puta više. Prema tome, nema razloga za panično djelovanje vezano uz globalno zagrijavanje budući da nitko pouzdano ne može reći koja je to optimalna temperatura planeta i kakva klima nas očekuje u budućnosti. Klima se ionako oduvijek mijenjala, a čovjek kao vrsta je uspio preživjeti i napredovati zahvaljujući svojoj sposobnosti prilagodbe.
Krajem prošle godine održan klimatski sastanak COP27 ponovno je pažnju svjetske javnosti usmjerio prema Africi. Kontinent s preko milijardu stanovnika globalnim emisijama ugljikovog dioksida doprinosi sa skromna tri posto, a uz to ili upravo zbog toga je i najsiromašniji na svijetu.
Za razliku od razvijenih zemalja u kojima se poljoprivredom bavi oko pet posto stanovništva, u Africi njihov broj čini preko polovine. Bez obzira na to, Afrika uvozi značajne količine hrane, a svaki šesti stanovnik trpi kroničnu glad. Tome, osim zaostalog načina obrade tla, doprinose i veliki gubici (30 do 40%) nakon žetve zbog neodgovarajuće brige o urodu.
U svojoj orijentaciji prema smanjenju emisija ugljikovog dioksida pomalo se zaboravlja dio Pariškog sporazuma o klimi iz 2015. godine koji kaže kako je: „cilj sporazuma ojačati globalni odgovor na opasnost od klimatskih promjena u kontekstu održivog razvoja i napora da se iskorijeni siromaštvo na način da niskougljični razvoj ne ugrožava proizvodnju hrane.“
Od siromašnih država Afrike, čiji pojedinačni doprinos globalnim emisijama se slobodno može zaokružiti na nula posto i iznosi 40 puta manje od hrvatskog, realno se ne može očekivati smanjenje emisija na račun proizvodnje hrane, koje i tako nema dovoljno. Tu onda u igru ulaze razvijeni svojim donacijama, na primjer kukuruza. I šta sad biva? Riječima kenijskog ekonomiste Shikwatija: „Kad stigne brod s doniranim kukuruzom političari prvo podijele dio plemenima koja glasaju za njih. Dio se podijeli, a dio pronađe put do tržišta gdje je jeftiniji od domaće proizvedenog. Posljedica je uništavanje domaće proizvodnje. Osim za poljoprivrednike slično vrijedi i za rabljenu odjeću, koja ne samo što nam ne treba, nego također slabi domaću proizvodnju.“
Najnovija iz arsenala različitih fraza kojima je cilj zamatanje trulih jaja u prekrasni omot su pojmovi „gubitak i šteta“. Naime, razvijene zemlje su svojim korištenjem fosilnih goriva najviše doprinijele globalnom zagrijavanju, pa je red da nerazvijenima plate „gubitak i štetu“ koje ove imaju zbog toga. Pretpostavljam da će na sljedećem COP sastanku ova fraza postati obaveza razvijenih. Oni je, naravno, neće poštovati jednako kao što ne poštuju ni Pariški sporazum. Ipak će se u tom fondu naći nešto novca. Kako to može izgledati u praksi? Dobije neka afrička država novac. Budući da ništa nije besplatno, pritom obećaju da će smanjiti potrošnju fosilnih goriva i mineralnih gnojiva, ostajući tako i dalje vrlo siromašni. Rude i ostala bogatstva koje imaju i dalje vrlo jeftino prodaju razvijenima jer im to, u stvari, ne treba. I tako taj novac postaje državno mito koje služi razvijenima da preko afričkih političara i dalje provode neokolonijalizam. To mu ga dođe skoro kao win-win situacija u kojoj svaka srećka dobija, osim one koju kupuje i plaća raja, koju ionako nitko tamo ne šljivi, a slabo i drugdje.
Na kraju, isprika Olegu koji je odavno nacrtao karikaturu, a ja nikako da smislim tekst.
Klima i Energija 