Ovaj tekst je nastao kao dio odgovora na komentar/pitanje u prošlom tekstu i nezamislive mogućnosti koje pruža ljudski emitiran ugljikov dioksid kao glavni krivac za klimatske promjene, odnosno zašto baš plin koji omogućuje život na planetu mora biti kriv.
U borbi protiv „klimatskih promjena“, osim državnih poreza i uzaludnih ulaganja u obnovljive izvore (na naš račun, naravno), uvode se i individualna rješenja. Svi znamo da vrlo novi svijet (poredak) teži samo upotrebi kartica, a ne gotovine. Jedan od aspekata takvog svijeta je i ugljični otisak. Jedna velika kartična kuća uvodi u Indiju (već 25. zemlju) kartice koje će mjesečno izračunavati koliko je nečija kupovna aktivnost emitirala ugljikovog dioksida. Jednostavnije, kupite kilu govedine, a računalo izračuna koliko je to povećalo emisiju CO2; kupite benzin, platite plinsko grijanje – sve to vam se prikazuje na kraju mjeseca i daje vam osjećaj krivnje. Dobro, recimo da možete živjeti s tim bez neke grižnje savjesti. E zato je jedna mlada švedska firma uvela crne kartice koje rade i više od toga. Naime, kad dođete do limita koji je 50% vaših sadašnjih navika, potreba i mogućnosti, preko te kartice više ne možete kupovati niti dekagram mesa ili litru benzina. Nije važno koliko novca imate, nema da se jedu ćevapi. Budući da praktički ne postoji hrana koja se može proizvesti bez emisija CO2, možda nećete smjeti kupiti bilo što. Zabrinjavajuće je što UN-ov sekretarijat za klimatske promjene vrlo podržava ovakav način ograničenja, u krajnjem slučaju, ljudskih sloboda. Nije problem ako to napravi jedna firma, ali će sigurno postati problem ako to UN naredi svima. Zanimljivo je kako koncept koji se razvija ide u potpuno suprotnom smjeru od uobičajene prakse – što više trošiš – to bolje. Ovako, moraš trošiti ono što bankovni program izračuna da smiješ (ako na kraju mjeseca ili godine ne želiš umrijeti od gladi ili hladnoće).
Ne znam kako će se software ponašati u slučaju da mladi par dobije dijete i da li će dobiti posebnu dozvolu za kupnju kolica, pelena i ostalih potrepština ili će to ići na uštrb roditelja. Od ovakve konstrukcije do distopijske stvarnosti nije puno koraka. Čovjek dnevno izdahne oko kilogram CO2. Ako se bavi fizičkim radom ili ide u teretanu i više. Možemo i ovako računati; prosječan životni vijek u RH je 78 godina. Na 78. rođendan ili dobije novi porez na emisije CO2 ili mu posebna jedinica „klimatskih zaštitara“ jednostavno zabrani da izdiše. Možda je rješenje stavljanje maski na glave, kao što se već proizvode za krave, koje će skupljati CO2 iz izdaha. Još samo fali povodac. Ipak, naši uzdasi za pizzom ili nekim drugim omiljenim jelom nisu ništa prema patnji onih drugih. Što ako neki Bill bude morao prepoloviti svoju flotu privatnih aviona?
U svakom slučaju puno toga ovisi o našem ponašanju. Što duže budemo nijemo podnosili sve što nam serviraju, to nam je budućnost ograničenija i fizički i psihički.
Za kraj nešto vedrije, dvije Olegove karikature, od kojih je jedna zapela u spamu, pa nije objavljena prije par dana.
Karikature Oleg Perčinić
izvori:
Mastercard to launch ‘carbon calculator’ for Indian consumers
Klima i Energija 