Umjesto uvoda. Nedavno sam saznao da moj dugogodišnji kolega Oleg Perčinić smišlja i ostvaruje odlične karikature. Nadam se da će naša suradnja potrajati i dati potrebnu šaljivu nijansu u vrijeme kad nam mediji i političari žele utjerati strah u kosti od praktički svega i svakog.
Cijeli svoj profesionalni život bavio sam se primjenjenom meteorologijom, najviše konvektivnom naoblakom i odgovarajućim vremenskim pojavama. Nakon završetka studija počeo sam raditi na aerodromu. Uobičajeni posao sastojao se od analize visinskih podataka sondaže, prizemne trenutne sinoptičke situacije i prognostičkih polja (u to vrijeme jednog modela). Jednom kad sam shvatio opću vremensku sliku i njen razvoj trebalo je to pretočiti u konkretno vrijeme u blizini aerodroma za sljedećih 6 odnosno 12 sati (izraditi TAF-ove). Kad je razvoj vremena bio nejasan moralo se pribjegavati „alibi“ prognozama u kojima su se subjektivno pridjeljivale različite vjerojatnosti mogućim vremenskim „scenarijiima“. Sve moje prognoze bile su mješavina razumijevanja vremena, prognostičkih karata i iskustva (neke vrste kondenziranog akumuliranog znanja, mogli bismo reći intuicije). Najveći izazov su predstavljale generalna i vojna avijacija koje su letjele vizualno (VFR). Članak bi bio značajno predugačak kad bih počeo nabrajati sve vremenske elemente koji su bili prepreka njihovom letenju. Bez obzira na sve dostupne materijale, događalo se da kažeš pilotu kako će naići na nešto (recimo 4/8 niskih oblaka), a on se ljutit vrati nakon sat vremena jer je u stvarnosti bilo 8/8, odnosno bilo je potpuno oblačno.
Kasnije sam počeo raditi u obrani od tuče (tada vrlo mladoj djelatnosti). Glavni alat u toj djelatnosti su bili radarski podaci (u to vrijeme još analogni i malog dometa). Budući da smo radili kontinuirano, a vrijeme u kojem smo morali reagirati na tučoopasnost nekog oblaka je bilo 5 minuta, opća prognoza nije bila značajna. Najviše me zanimala povezanost radarskih podataka sa stvarnim mjerenjima i promatranjima na tlu (radarska mjerenja su uvijek iznad nekog mjesta nikad na tlu). Radarski podaci su odlični kad želite brzi pregled konkretne situacije, ali ako na primjer, želite pomoću njih procjeniti količinu oborine koja pada na nekoj lokaciji radarska mjerenja su precizna na razini ± 50%.
Postupno je hidrometeorološki zavod počeo dobijati sve više produkata nekoliko modela numeričke prognoze vremena (NWP), a najviše se radilo na primjeni francuskog modela ALADIN. Možda će malo meteorologa priznati, ali za analize pojedinih situacija i njihovu verifikaciju pomoću radarskih i satelitskih podataka koristili smo one iz kojih se vidjela korist upotrebe numeričkog modela. Na kraju krajeva, kakav je to rad ako je zaključak da je model potpuno promašio vremenski razvoj, a bilo ih je.
Pravi izazov rada s NWP modelima počeo je uspostavom sustava prizemnih generatora. Prema našim izračunima generatori su trebali biti uključeni tri sata prije stvaranja ili nailaska grmljavinskog nevremena kako bi se reagens dovoljno raširio u atmosferi. Zahvaljujući bržim komunikacijama, računalima i sve većem broju NWP produkata imali smo (dežurni meteorolozi za rad generatora) na raspolaganju i više nego što nam je trebalo. Obično se događalo da smo, kad bi izašao neki novi produkt poput CAPE-a, u početku bili oduševljeni njegovim mogućnostima. Oduševljenje bi relativno brzo splasnulo jer se pokazalo da ne postoji prognostički čarobni štapić koji bi bio primjenjiv u svim situacijama. Najčešće radeći u 72-satnim smjenama mogao sam kroz sve to vrijeme praktički kontinuirano pratiti razvoj vremena i uspoređivati ga s produktima različitih modela i po toj mogućnosti smo bili jedinstveni u Hrvatskoj, a vjerojatno i puno šire.
Mislim da je potrebno objasniti osnovne činjenice o prognostičkim modelima i njihovim produktima. Ulazni podaci modela su stvarna meteorološka polja niza elemenata koja model ekstrapolira u budućnost, uobičajeno u koracima od pet minuta. Kad jednom napravi prognozu za pet minuta, te vrijednosti se uzimaju kao stvarne i izračunava se sljedećih pet minuta itd. Nakon izračuna prognostičkih polja različiti algoritmi pridjeljuju određene pojave pojedinim područjima i vremenima (na primjer početak i kraj padanja kiše). Modeli su komplicirane tvorevine u koje se nastoji staviti svo akumulirano znanje o procesima u atmosferi i nizu drugih utjecajnih faktora. Za jednu trodnevnu prognozu model se mora „odvrtiti“ 864 puta.
Nakon ove podulje digresije, vratimo se osnovnoj temi. Obilje modela i njihovih produkata pokazalo se više kao prepreka nego korist. Postojale su značajne razlike u numeričkom poimanju razvoja vremena i odgovarajućim očekivanim pojavama. Za moj posao to je značilo da se ne zna kad i da li se uopće očekuje nevrijeme, na kojim područjima i kojeg intenziteta. Paradoksalno, zapazio sam da postoji niz slučajeva u kojima je 72-satna prognoza bila bolja od 24-satne. Nastojeći olakšati prognozu korisnicima i pokazati što se sve može prognozirati, produkti modela u stvari guraju meteorologe u zonu vjerovanja, a ne razmišljanja i zaključivanja. Za meteorologa koji mora donijeti odluku o uključivanju 600 generatora na području od 25 000 km2 postalo je teško, ako ne nemoguće, u dostupnom vremenu proučiti to obilje materijala i još stvoriti jasnu sliku budućih događaja. Tako sam se pri kraju staža odlučio pratiti nekoliko, po meni, važnih parametara i na temelju njih, radarskih podataka i iskustva donositi odluke.
Vrijeme je po svojoj prirodi kaotičan proces. Iako su modeli posljednjih godina značajno napredovali, kaotična priroda vremena nikada neće dozvoliti 100% točne prognoze. Svaki mali otklon od stvarnog stanja u stotinama petominutnih koraka modelskih izračuna može prognozu učiniti potpuno bezvrijednom. Nastojanje da se numerička prognoza poboljša na prostornoj i vremenskoj skali i jest ono što cijelu priču čini zanimljivom, a čovjekova uloga korektora će zauvijek ostati potrebna.
Klima i Energija 