Prije dva dana škotski pisac i televizijski voditelj Neil Oliver osvrnuo se na najnovije postupke austrijskih vlasti. Ovdje prenosim najveći dio njegovog komentara.
Proteklih pet dana Austrija je „zaključala“ svoje necijepljeno stanovništvo. Njih oko dva milijuna moglo je samo raditi i kupovati hranu. Mnogi od ovih necijepljenih rade u trgovinama, kafićima, restoranima i sl. kao svojevrsne sluge ako hoćete, ali čim bi im smjena završila nisu smjeli više biti na tim istim mjestima, u svakom slučaju ne kao mušterije. Prije nego što dođemo do moralnosti ovih pravila; na kojem to planetu ovakva strategija ima smisla? Mogli su posluživati cijepljenima kave i stavljati u vrećice ono što su kupili, ali inače se smatraju nečistima i nepodobnima da se miješaju s dobrim čistim ljudima. Austrijanci koje su intervjuirali na ulicama su bili zastrašujuće nezabrinuti i ravnodušni, čak i podržavajući ovo društveno obogaljivanje svojih sugrađana. Sliježući ramenima kažu: Virus mora biti zaustavljen, ne znajući ili zanemarujući činjenicu da niti jedno dostupno cjepivo u potpunosti ne zaustavlja zarazu i širenje covida. Čini mi se jasno da se ovdje ne radi o zdravlju nego o pokornosti i poslušnosti, bolje rečeno još jednom pokušaju da se pokori tvrdoglavo odbijanje i natjera na pokornost i poslušnost. Učinite kako vam se kaže. Sad su vlasti još jednom uvele lockdown za sve stanovnike, vjerojatno jer se neki lumen dosjetio da bi stigmatiziranje i segregacija necijepljenih mogli imati željeni efekt, ali sigurno neće spriječiti širenje virusa. Sasvim sigurno ne u Beču gdje bordel nudi mušterijama pola sata s damom po svom izboru, ako se cijepe.
Žene su stavljene u jednaki položaj kao kebabi, burgeri, sladoledi, srećke i ostalo ponuđeno kao poticaj na poslušnost. Ovdje se ne radi o zdravlju, sigurno ne mentalnom i fizičkom zdravlju ovih žena. Trgovanje ženama radi seksa je pojava modernog ropstva diljem svijeta, ali možda nam nije stalo do njih. Umjesto toga okrećemo glavu kako ne bismo vidjeli da ljudi stoje u redu kako bi se nakon medicinskog zahvata mogli poslužiti ženom. Nezadovoljni postignutim, austrijski izabrani dužnosnici su osjetili da moraju još jače pokazati mišiće i najavili su kako će od veljače cijepljenje biti obavezno. Bez injekcije – bez bilo kakve alternative. Druge zemlje: Njemačka, Češka, Italija, Grčka – su na jednakom putu kao i Austrija – lockdown-a necijepljenih. Možda će i ove vlade izabrati obavezno cijepljenje, prije ranije nego kasnije. Zastrašujuće jasno mi se čini da austrijske i ostale vlasti sad traže žrtvene jarce, ljude koje mogu okriviti zbog virusa koji također nije poslušan i pokoran. Stope infekcije u mnogima od ovih država u kojima je većina stanovništva potpuno cijepljena s dvije ili tri doze brzo rastu. Gibraltar je jedno od područja s najvišom stopom cijepljenja na planetu, slično Izraelu. Bez obzira na to zaraze se šire u oba područja. Umjesto da razmotre mogućnost da višemjesečna strategija nije prava ili barem da priznaju kako nema predviđeni efekt, lakše im je slijepo nastaviti i uperiti prst krivnje na nekog drugog. Povijest pokazuje da loše vlasti često okrivljuju ljude, često svoje vlastite. Ujediniti veći dio stanovništva protiv manjeg dijela, dajući uplašenim i ljutim ljudima metu za njihove frustracije, a često i gađenje, staro je koliko i planine. Ako iz dvadesetog stoljeća možemo povući pouku za nas, pouku koja treba biti stalna i neizbrisiva kao ožiljak ili tetovaža, to je da ohrabrivanje građana da manjinu smatraju nečistom kao vektore bolesti najčešće završi loše, loše za svakog. U Poljskoj 1941. godine postojala je propagandna kampanja kako Židovi šire tifus, smrtonosnu bolest. Kriviti neidentificiranu manjinu za širenje bolesti je duh kojeg je odavno trebalo ostaviti na miru, ali evo ga opet. Ispostavilo se da nikad i nije otišao. Povijest se ne ponavlja ali se rimuje (misao Mark Twaina, nap.prev.). Diljem Europe se upravo mijenja ozračje, vraćajući se uglavnom kao jedan stari ritam. Čujete li već bubnjeve i kola za stratište? Ono što me najviše brine je što naši vođe nisu niti jednom rječju osudili austrijske odluke, niti su se oglasili porukom upozorenja. Gdje su vjerski vođe? Ne treba gledati dalje u prošlost od dvadesetog stoljeća kad su crkve okrenule leđa onima koji su bili izopćeni. Sad je katedrala u Durhamu objavila da će neke mise biti samo za one s covid putovnicama. Nisam siguran koliko to veze ima s evanđeljem po Mateju 25-35: „Jer ste me nahranili kad sam bio gladan, napojili kad sam bio žedan, primili ste me kad sam bio tuđinac i obukli me kad sam bio gol; posjećivali ste me dok sam bio bolestan.“
Kako smo zaboga došli do ovoga i to tako brzo. Austrija, navodno liberalna suvremena demokracija odlučila je preuzeti sva prava nad dušom i tijelom svojih građana. Vlast u 21. stoljeću u Europi je odlučila da ima posljednju riječ o tome koje kemikalije se unose u tijela svojih građana. Ne postoji način kojim se može osporiti da se radi o prelasku Rubikona. Jednom kad ljudi budu morali predati kontrolu nad svojim tijelom državi, ti ljudi su u različitom svijetu, svijetu u kojiem nisu autonomna bića nego lutke na koncu. To je, najvjerojatnije, i svijet iz kojeg nema povratka. Neki će reći: „pa mogu otići iz države ako im se ne sviđa, otići živjeti negdje drugdje.“ Ali, kamo otići? U dvadesetom stoljeću još su postojala mjesta na koja se moglo otići da bi se izbjegli režimi i situacije koje su postale nemoguće za život. Ali što ako se cijeli svijet mijenja na jednaki način? Što ako cijeli svijet postane Austrija? Želim čuti kako naša vlast osuđuje odluke svojih austrijskih pandana, u najmanju ruku želim da obećaju svime što im je sveto da takvi zakoni nikada neće biti donešeni ovdje u Velikoj Britaniji. Ako ne osude (postupke austrijskih vlasti, nap.prev.) i čvrsto ne obećaju (da se tako nešto neće dogoditi u VB, nap.prev.) jedino se može zaključiti da promatraju kako će to proći u Austriji i drugdje, možda zato da ih slijede…
Već nas nagovaraju da zažmirimo na austrijski lockdown. Hoćemo li zažmiriti na obavezne medicinske zahvate za njene građane? Hoćemo li šutjeti dok se, država za državom, ova mračna plima sve više približava našim obalama? Onaj koji šuti, znači da je dao svoj pristanak. Hoćemo li šutjeti ili progovoriti glasno, jasno i istinito? Martin Luther King je rekao: „Imamo moralnu obavezu oglušiti se na nepravedne zakone.“ Hoćemo li progovoriti da ne dajemo svoj pristanak? Hoćemo li se oglušiti na nepravedne zakone?
A ako nećemo, tko smo mi?
izvor:
Klima i Energija 