Nakon rata, zbog nedostatka novca, nije obnovljena obrana od tuče raketama u Podunavlju i Baranji, vrlo jakim poljoprivrednim krajevima. Idealna pozicija za istraživanje avionskog zasijavanja, jer su rakete i avioni na istom području vrlo opasna kombinacija (pogotovo za avione).
I tako smo 1998. krenuli u nove zanimljive vode (u stvari nebo puno oblaka). Podršku projektu dali su tadašnji zamjenik ravnatelja Državnog hidrometeorološkog zavoda Zorislav Šubarić i voditelj obrane od tuče Branko Cividini. Naš osječki koordinator bio je kolega meteorolog Željko Lazanin, koji nam je omogućio kontakte s ljudima koji su činili sve potrebne segmente ovakvog istraživanja. Osnovna baza projekta je bio Aeroklub Osijek smješten u Čepinu, nekoliko kilometara od radarskog centra.
Mi meteorolozi smo znali što treba učiniti, ali o praksi letenja i djelovanja iz Cessne 182 nismo znali ništa. Krenuli smo ispočetka – letenjem. Prvo informativno, uz malo jače kumuluse, samo da osjetimo kako to izgleda u stvarnosti. Osnovna ideja djelovanja je pronaći uzlaznu struju koja se nalazi oko baze oblaka jer će se u tom slučaju isijane čestice vertikalno širiti oblakom i “zaraziti” ga reagensom. Tako nastaje više ledenih zrnaca, ali pojedinačno manjih nego u prirodnom oblaku. Pronaći uzlaznu struju za pilote kao što su Mićo Tominac i Đole Vučićević nije bio nikakav problem. Fascinantno je kako uzlazna struja ”gura” avion prema gore i koliko je fizički teško izravnati avion. Da nisam probao ne bih vjerovao.
Imali smo avion i pilote. Trebao nam je još generator zasijavanja i otopina za njega. Za izradu prototipa generatora pobrinuo se Davor Kezić, osječki inovator, a za otopinu Zlatko Vukasović, kemičar iz tada umiruće tvornice žigica “Drava”. Budući da je sve lakše kad znaš nekog s iskustvom, otišli smo u Rosenheim (u Bavarskoj) i malo proučili kako to Nijemci rade. Sljedeće godine oni su došli u Osijek. Glavni pilot Georg Vogl i njegova pratnja su doletjeli svojim avionom kojim inače zasijavaju oblake. Sjećam se zajedničkog leta pri čemu je naša Cessna pratila njemački dvomotorac Partenaviu i snimala za potrebe TV priloga. Za letne protokole i sigurnost brinuo je Željko Gadžić, sadašnji šef kontrole na osječkom aerodromu.
Letio sam u Partenaviji i uživao u pogledu, kad me Georg nakon nekoliko minuta leta pitao koja se to rijeka vidi. Naviknut na zemaljska mjerila, odgovorio sam Drava. Logično, jer je Drava najbliža Osijeku. E pa, nije bila Drava, jer se trenutak kasnije vezom javio Mićo iz pratećeg aviona jasnim naređenjem da odmah skrenemo na sjever. Tek po slijetanju mi je objasnio da je rijeka bila Dunav i da smo lako mogli završiti u Srbiji. Eto, to se događa kad ne razmišljate da letite brzinom od 250 km/h i da za nekoliko minuta možete, ne znajući, preći državnu granicu.
Imali smo pripremljen i početni dio softvera koji je, na drugarskoj osnovi, razvijao Boris Dugandžić. Ideja je bila da se podaci o položaju aviona prenose na radarsku sliku, a radarska slika u avion. Nadam se da nije zlopamtilo jer sam mu još dužan 400 dolara za GPS uređaj koji je nabavio. Bio sam uvjeren da ćemo projekt dogurati do faze izrade softvera, za što je bio potreban GPS.
Dolaskom novog ravnatelja projekt je zaustavljen 2000. godine, prije nego što je postao operativan i nikada nije nastavljen, a naš generator je prodan Nijemcima.
Koliko je članak posvećen jednom domaćem, javnosti nepoznatom projektu, toliko je poučna priča iz Bavarske koja slijedi. Dugačka je povijest obrane od tuče u Bavarskoj. Krenuli su 1958. raketama i tako radili deset godina, sve do novog zakona o eksplozivnim tvarima koji je svojim sigurnosnim mjerama financijski postao preveliki teret. Uz to, na razvijenom zapadu svakih nekoliko kilometara ima poneki aerodrom čiji avioni onemogućuju raketnu obranu. Nastavili su avionima.
Bavarci su početkom devedesetih godina uložili pola milijuna njemačkih maraka u istraživanje efikasnosti svoje obrane. Posao je povjeren Njemačkoj svemirskoj agenciji (DLR), preciznije njihovom radarskom centru iz Oberpfaffenhofena. Petogodišnjom analizom ustanovljeno je da nema razlike u radarskom signalu između zasijanih i nezasijanih oblaka i zaključak DLR-a je bio – ukinite obranu. S tim se nisu složili bavarski poljoprivrednici i peticijom su uspjeli osigurati nastavak djelovanja. Osim što je bavarska obrana preživjela negativno „znanstveno“ preispitivanje, branjeno područje se proširilo i na nekoliko pograničnih austrijskih općina. Kako kaže Vogl, Austrijanci su došli u Rosenheim i izjavili: „Ovo mora prestati. Kod nas pada tuča, a kod vas ne.“ Nijemci i Austrijanci su shvatili i prihvatili ekonomske prednosti provođenja obrane unatoč savjetima „struke“. A, mi? Nama to ne treba.
Balkan i njegov mentalitet za mene često imaju pozitivan predznak, prije svega zbog iskričavog duha i svojevrsne nerazumne, ali nama bliske tvrdoglavosti, ali u ovom slučaju više se veže za pojam blata iz kojeg je teško izaći. Kao primjer, pogledajte dio iz crnovalnog filma “Rani radovi” Želimira Žilnika (izvor 2).
Na kraju, iskrena zahvala svim sudionicima projekta, posebno našem osječkom dobrom duhu Lazi koji je staloženo rješavao sve probleme i učinio da se u Osijeku osjećamo kao kod kuće.
izvori:
(1) https://www.merkur.de/bayern/hagelflieger-gewitterjaeger-vogtareuth-5361330.html
Klima i Energija 