Prije nekoliko dana Irski forum za znanost o klimi (ICSF) i CLINTEL su organizirali online predavanje dr. Roya Spencera pod naslovom „Postoji li klimatska kriza? – Osvrt na dokaze“. Spencer se desetljećima bavi istraživanjem klime, a zajedno s Johnom Christyem održava najpoznatiju svjetsku satelitsku bazu temperatura UAH (University of Alabama Huntsville).
Za ovaj članak sam odabrao neke teme iz njegovog predavanja koje mislim da vrijedi ponoviti, odn. istaknuti.
Prije nekoliko desetljeća među klimatolozima je bila općeprihvaćena činjenica da se klima u vremenu mijenja zbog raznih prirodnih okolnosti koje nisu nužno bile (a nisu ni danas) potpuno razjašnjene. Promjene klime su bile dio prirodnog procesa i kao takve su se i promatrale. Za razliku od toga, u novije vrijeme znanstvenici tvrde da su sve klimatske promjene posljedica čovjekovog utjecaja, što je proizvoljan zaključak koji nije temeljen na dokazima, ali jest način na koji se osiguravaju sredstva za istraživanje.
Klimatski modeli su tako podešeni da je sustav u ravnoteži, odnosno klima se prirodno ne mijenja (što je neistinita pretpostavka, ako virnemo malo u rekonstrukciju njene povijesti, op.a.). Neravnotežu u sustav unose antropogene emisije stakleničkih plinova (CO2 prije svega), pa se tako radi o kružnom zaključivanju pri kojem je pronađeni uzrok zagrijavanja upravo onaj koji je s tom namjerom stavljen u model.
Na gornjoj slici je prikaz energetskog budžeta Zemlje. Sunčevom energijom pristiže oko 240 W/m2 , a približno jednako toliko Zemlja zrači infracrvenog zračenja natrag u svemir. Ako se promatra sloj oceana od površine do 2 000 metara dubine, primjećuje se neravnoteža od približno 0.8 W/m2. Radi se o jednoj tristotinki prirodnih energetskih tokova. Mi ne možemo razlučiti prirodne energetske tokove s takvom preciznošću, tako da klimatske promjene mogu biti uglavnom prirodne, a mi to ne bismo znali! Kao primjer Spencer je naveo da je satelitskim mjerenjima prag osjetljivosti od 5 do 10 W/m2, a ovdje se radi o promjeni koja je desetak puta manja.
Satelitska mjerenja vjernije odražavaju globalnu temperaturnu situaciju od prizemnih zato što ravnomjerno obuhvaćaju veliki dio Zemljine troposfere, za razliku od prizemnih, a ukupni neto efekt zračenja ne može biti pozitivan jer, što se više Zemlja zagrijava, to više emitira infracrvenog zračenja u svemir. Spencer je skeptičan što se tiče dodatnih analiza i prilagođavanja prizemnih temperatura (njihove “homogenizacije”), jer sa svakom njihovom novijom verzijom proizlazi više zagrijavanja, što je statistički nevjerojatno.
Na gornjoj slici prikazan je porast globalne razine mora od 1880. do 2020. godine. Od 1880. do 1940. trend porasta je 12.7 mm/desetljeću, a od 1940. raste na 20.3 mm/desetljeću. Ako pretpostavimo da je nedavno ubrzanje porasta razine mora stvarno i isključivo posljedica čovjekovog djelovanja, preostaje oko 8 milimetara u jednom desetljeću, što nije iznos za zabrinutost.
Želio bih dodati malo svojeg razmišljanja. Iako je logično što su klimatski modelari željeli fiksirati klimu u nekom trenutku, kako bi uopće mogli razviti stabilan model, takva situacija ne odgovara onome što se stalno događa u prirodi, kao što fotografija ptice u letu odražava zamrznutu stvarnost jednog trenutka, a ne ptičji let. Ostaje osnovna činjenica da su klimatski sustav i njegove promjene nelinearne i kaotične i kao takve uspješno izmiču ljudskim pokušajima da ih opiše i predvidi. Međutim, čak i kad bi ovako pojednostavljena Polaroid fotografija bila približno stvarna slika stanja, posljedice ne moraju biti strašne.
Prisjetimo se riječi osnivača teorije kaosa Eda Lorenza: „Možda najbolji savjet koji nam može dati teorija kaosa jest da ne treba prerano zaključivati; neočekivane pojave mogu biti dio savršeno uobičajenog ponašanja“
Tko želi pogledati cijelo predavanje dolje je link.
izvor:
Klima i Energija 