U prošlom članku sam napravio barem dvije pogreške. Nisam spomenuo vulkane, one velike, stratosferske. To su vulkani čiji dim i pepeo se probiju do stratosfere u kojoj nema ispiranja čestica oblacima, odnosno kišom tako da te visoko lebdeće čestice ostaju dulje u atmosferi i prošire se preko cijelog planeta. U slučaju erupcije vulkana Mt. Pinatubo na Filipinima posljedica je bilo zastiranje sunčevog zračenja koje je petnaest mjeseci uzrokovalo pad globalne temperature za 0.6 oC.
Dvadesetpet godina kasnije krater tog vulkana je postao jezero promjera 2 kilometra u kojem se može kupati, a možda je i ljekovito zbog velike količine sumpora.
Vulkani u klimatskim modelima imaju mali utjecaj na temperaturu, a predstavljen je odokativnom srednjom vrijednošću. Po analogiji, potresi mogu biti predstavljeni srednjom vrijednošću od jednog potresa dnevno magnitude jedan po Richteru. U današnjoj Hrvatskoj to bi bila dobrodošla vijest. Ali potresi i vulkani se ne događaju prema zamišljenoj srednjoj vrijednosti, nego po nama nepoznatom rasporedu i jakosti. Od oko 1500 potencijalno aktivnih vulkana, njih preko 200 su stratosferski. Budući da ne znamo njihov vozni red, moguće je da ih nekoliko erumpira istovremeno i ohladi planet na rok od par godina za nekoliko stupnjeva. Još dodamo očekivani solarni minimum aktivnosti i eto ti ledenog doba.
Evo uskoro i glavne teme. Napisao sam da u klimatskim modelima nije reprezentiran biljni svijet i njegov odgovor na povećanu koncentraciju CO2 u zraku. Trebalo je pisati živi svijet. Koliko god modeli bili sofisticirani, nisu i nikad neće biti vjerna kopija života, odnosno prirode jer su po samoj definiciji – imitacija ili surogat.
Ove godine bismo svakako trebali proslaviti šezdeset godina crtanog filma „Surogat“ koji je, kao prvi neamerički film dobio Oscara. Scenarij je napisao Rudolf Sremec, muziku Tomica Simović, pozadine je naslikao Zvonko Lončarić, a glavni animator i redatelj je bio Dušan Vukotić. U užem izboru iza Vukotića su ostali velikani animacije Walt Disney, Chuck Jones i Friz Freleng. Koliko su Vukotić i društvo bili drugačiji, zanimljiviji i intrigantniji od ostatka svijeta dovoljno je reći da od tog doba postoji svjetski poznati pojam Zagrebačke škole crtanog filma. Ne samo da je „Surogat“ odličan crtić koji svakako treba pogledati (izvor 2) nego se savršeno uklapa u temu klimatskih modela. Prije šezdeset godina autori su točno predvidjeli ovu našu današnju eru u kojoj se sve „modelira“, a nametnuti virtualni svijet postaje stvarniji od stvarnosti. Dovoljan je jedan jedini pravi čavao pa da cijeli umjetni svijet nestane u trenu, kao što se rezultati klimatskih modela rasprsnu u sudaru s malom dozom realnosti.
Kompozicija slike i način crtanja su pomalo miroovski (Joan Miro, španjolski slikar), slikara čiju likovnu duhovitost izuzetno cijenim.
Kad već pišem o „Zagreb filmu“ moram spomenuti i Nedeljka Dragića i njegov film „Idu dani“ (izvor 3) iz 1969. godine. Mnogi su mu predviđali Oscara, ali nažalost film nije ni prijavljen Američkoj akademiji. To se, valjda, samo kod nas može dogoditi. Film je bezvremenski, a posebno mi se čini aktualan u današnjim uvjetima.
Još samo jedna asocijacija na klimatske modele i stvarnost iz svijeta crtanog filma i onda idem cijepati drva (doslovno). Chuck Jones je bio nominiran za Oscara (iste godine kad i Vukotić) za crtić o Kojotu i Ptici trkačici. Osnova crtića je uvijek jednaka; Kojot smišlja vrlo komplicirane planove kako bi uhvatio Pticu, ali ga ona uvijek iznenadi i tako mu propadnu planovi. Slično i modelari rade vrlo komplicirane modele, ali ih Priroda uvijek iznenadi pa im modeli propadnu. Mogli bi preuzeti glavni moto Kojota: “Back to the drawing board.“ (Ajmo ispočetka) ili pozvati u pomoć Matildu.
izvori:
1. https://earthobservatory.nasa.gov/images/1510/global-effects-of-mount-pinatubo
Klima i Energija 