Muzika, korona protokol i godišnjice

Prije mjesec dana smo, nakon dugačke pauze, bili u Lisinskom na koncertu. Stavili smo maske i krenuli u dvoranu. Unutra ubacili papire s našim podacima u kutiju,  nedostajao je samo birački odbor. U dvorani se koristio svaki drugi red i svako drugo sjedalo, bez obzira da li dolazite sami ili s nekim. U Lisinskom na koncertu ozbiljne muzike i inače nije neka pretjerana gužva, osim ako ne nastupa neko zvučno ime. I ovdje, nažalost, vrijedi pravilo da je važno biti viđen na nekim koncertima, a muziku će takvi već nekako izdržati (barem do pauze). Ovako, uz strah i sigurnosne mjere nije bila popunjena ni jedna trećina.

Koncertna dvorana Lisinski u Zagrebu

Na programu 2. koncert za klavir i orkestar Rahmanjinova i četvrta Brahmsova simfonija. Pijanist i dirigent u najboljim godinama, naša sjedala za poželjeti (u sredini dvorane). I tu završava priča o najboljem. Nisam muzički kritičar i ne znam u stotinu rečenica izreći različito zamotane fraze o nečijoj svirci, ali imam desetljeća iskustva sviranja i slušanja. U osnovi, bilo je neuvjerljivo, korektno na površini, ali bez mistično-romantične dubine velikog Rusa. Sve note su bile odsvirane pravilno, ali to nije bilo dovoljno da me muzika ponese, kao što je to bilo na koncertu Aleksandra Madžara nekoliko godina ranije (isto s Rahmanjinovom). Slično je bilo s Brahmsovom četvrtom simfonijom. Uz to što dirigent nije iskoristio gusto tkanje partiture, u kojem su se neke dionice mogle različito istaknuti, zvuk orkestra bio je čudan, neprirodan. I sad dolazimo do korone, kao uzroka čudnog zvuka. Prvo, orkestar je prostorno bio „razvodnjen“, zbog potrebnog razmaka. Na drugu činjenicu me upozorila moja višedesetljetna pratiteljica kroz sve životne daće i nedaće. Naime, svi duhači (limeni i drveni) su imali prozirne pleksiglas zaštite oko sebe (kako puhanjem ne bi nekog slučajno zarazili). Lisinski je naša jedina prava koncertna dvorana, za čiju dobru akustiku su se svojevremeno pobrinuli Nijemci. Sve je podešeno kao u velikom studiju za snimanje, pri čemu se s većine mjesta muzika čuje onako kako treba. I sad se u tu profesionalno izgrađenu muzičku katedralu uvalilo nekoliko desetaka ploča pleksiglasa usred orkestra. Tko zna kako i koliko intenzivno se zvuk odbija od tih ploča, ali definitivno prilično kvari ukupni zvuk. Zaključak: ne idem više na koncerte s pleksiglasom u orkestru.

Ove godine navršava se 250 godina od rođenja Beethovena. Jedan od najvećih i meni najdražih, uz kojeg me vezuje i jedan od mojih zvjezdanih muzičkih trenutaka (izvedba njegovog prvog klavir koncerta). Predivan je osjećaj kad, nakon mjeseci vježbanja klavirske dionice, dođete u poziciju da izvodite cjelovito djelo zajedno s pratnjom. I zato, nije važno da li se pjeva ili svira, zajedničko muziciranje bilo koje vrste je odlična hrana za dušu. Bio sam u Beču u Kući muzike gdje, uz ostale dobro zamišljene i zabavne muzičke igračke (kao što je dirigiranje Bečkom filharmonijom), postoje i zvučnici koji pokazuju koliko je Beethoven slabo čuo u pojedinim razdobljima svog života. Ima li većeg izazova za kompozitora od pisanja muzike koju ne može čuti? Slično, ali puno naglije, se dogodilo i Smetani. Ni jednog ni drugog to nije spriječilo da napišu neke od svojih najboljih kompozicija kad su već oglušili. Kad već pišem o hendikepima, Monet je u starijoj dobi dobio mrenu na oba oka, ali je svejedno nastavio slikati. Talent, volja i potpuna predanost.

Muzički festival 1970., Isle of Wight

Prošlo je pedeset godina od muzičkog festivala održanog na engleskom otoku Isle of Wight (engleskog Woodstocka). Trajao je pet dana, a skupilo se oko 600 000 ljudi. Nema kog nije bilo od izvođača: Super Tramp, Chicago, Miles Davis, Emerson, Lake& Palmer, The Who, The Doors, Jethro Tull, Hendrix, Procol Harum, Cohen, Baez i gomila drugih. Naravno, uz puno mladih ljudi ide i gužva. Kako god bilo, britanski parlament je nakon festivala izglasao zabranu okupljanja više od pet tisuća ljudi na otoku, pa je festival uspješno prekinut sljedeće 32 godine. „Nemoj da mi se ta anarhistička i hipijevska masa okuplja i kuje planove protiv države“. Bit će zanimljivo vidjeti kad će neki budući festival okupiti toliko ljudi.

Prije dvadeset godina umro je Victor Borge, najveći muzički šaljivdžija. Po rođenju Danac karijeru je izgradio u SAD-u, prvo kao klavirist ozbiljne, a zatim puno uspješniju kao zabavljač u sferi ozbiljne muzike. Prerijetko se naiđe na nekog tko se tako uspješno šalio na račun kompozitora i izvođača „ozbiljne“ muzike i uspio je učiniti vrhunski zabavnom šaleći se i na svoj račun. Za one koji s engleskim i ozbiljnom muzikom nisu na ti preporučujem video iz Muppet showa (izvor 1), a za druge dio predstave (jer se to i ne može nazvati koncertom) u kojem Borge ima  osamdeset godina (izvor 2). Zadivljuje njegov neposredan odnos s publikom, lakoća improvizacije i klavirsko umijeće, duhovna i fizička svježina. Nestrpljiviji mogu početi od 12min30sek kad Borge izvodi izmišljenu kratku Mozartovu operu.

Kad govorimo o godišnjicama i muzičkim dosjetkama, ove godine slavimo 130 godina rođenja Groucho Marxa. Filmovi braće Marx su, za mene, kako se uobičajeno, a nepotrebno kaže, kultni. Uz brze i izuzetno duhovite dijaloge i odličnu glumu, muzika je bila njihov neizostavni element. Dolje možete vidjeti (izvor 3) kako to radi Chico za klavirom.

Groucho Marx

U stvarnom životu Groucho je izrekao niz duhovitih rečenica, a jedna od njih, koja se posebno dobro može primijeniti na “klimatsku krizu” je i sljedeća: “Politika je umijeće traženja problema, pronalaženja problema posvuda, njihovog nepravilnog dijagnosticiranja i primjene krivih rješenja.

Za kraj, kratko o zanemarenoj strani Dudleya Moorea. Britanac, najpoznatiji po komičnim filmskim ulogama (Desetka, Arthur) i partnericama (Bo Derek i Liza Minelli), dobitniku dva Zlatna globusa  i nominaciji za Oscara za glumu, je bio odličan klavirist. Za ljubitelje jazza izvor 4, a za znalce ozbiljne muzike (izvor 5), jedna od najpoznatijih točaka britanskog showa „Beyond the Fringe“ (Preko ruba), satiričke preteče Monty Pythona, u kojem Moore vrlo muzički duhovito transformira melodiju pjesme iz filma „Most na rijeci Kwai“ u nešto što je mogao napisati Beethoven (kako bi Borge rekao: španjolski kompozitor El Beethoven).

U ovo zimsko vrijeme kućnog pritvora, što ćeš bolje od druženja s talentiranim i duhovitim ljudima, makar na ekranu.

izvori:

(1) https://www.youtube.com/watch?v=jh4qfZ2t070

(2) https://www.youtube.com/watch?v=RtzMQ4JEcmc

(3) https://www.youtube.com/watch?v=T5MCn2juMS0

(4) https://www.youtube.com/watch?v=A2t4ZDFoigM 

(5) https://www.youtube.com/watch?v=GazlqD4mLvw 

(6) https://en.wikipedia.org/wiki/Isle_of_Wight_Festival

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.