Klimatolozi* i seizmolozi

U nedavnom intervjuu CLINTEL-u talijanski seizmolog Giuliano Panza je istaknuo najmanje dvije zanimljive činjenice. Prva je nelinearnost i složenost Zemljine tektonike, koja onemogućuje pouzdano predviđanje potresa. Podsjetio me, također, na jedan ne tako davni tragičan događaj. Početkom travnja 2009. godine središnju Italiju pogodio je potres magnitude 5.9 po Richteru. Potres se dogodio u pola četiri ujutro, a u najviše pogođenom gradu L’Aquili i okolnim selima je poginulo 309 ljudi.

Manje je poznato da se radilo o nizu potresa koji se protezao od kraja 2008. do rujna 2009. godine. Samo u ožujku 2009. je zabilježeno preko stotinu podrhtavanja tla u blizini L’Aquile. Ljudi su postali uznemireni, a pojavio se i čovjek koji je tvrdio da će uskoro uslijediti jači potres. Kako bi smirila stanovnike, talijanska uprava civilne zaštite je održala sastanak sa stručnjacima i 30.3. izdala priopćenje da je vjerojatnost za novi jači potres vrlo mala. Paradoksalno je da se, isti dan kad je izdano priopćenje, poslijepodne dogodio potres jačine 4 stupnja. Sedam dana kasnije uslijedio je glavni potres, praćen višemjesečnim nizom manjih.

Osim po broju žrtava, potres u L’Aquili poznat je i po suđenju koje je uslijedilo. Sedam ljudi, od kojih šest stručnjaka, izvedeno je pred sud i osuđeno zbog nenamjernog ubojstva na mah, a neposredni povod suđenja je upravo bilo priopćenje od 30. ožujka. Sudski proces je trajao sedam godina, pri čemu je vrhovni sud oslobodio šestoricu stručnjaka, a uvjetna kazna zatvora ostala je jedino za dužnosnika civilne zaštite. Nakon prve (osuđujuće) presude uslijedio je veliki medijski pritisak raznih zemalja zapadnog svijeta kako je to nečuveno i kako se ne može suditi znanosti. Možda je ukratko najbolje situaciju opisao Warner Marzocchi, tada glavni stručnjak Nacionalnog instituta za geofiziku i vulkanologiju: „Znanstvenici se moraju fokusirati na davanje najboljih mogućih znanstvenih informacija. Na drugima je da odluče kakve mjere trebaju biti poduzete.“

Porast razine mora je jedna od omiljenih tema u području klimatskih promjena. U jednom od prošlih postova (o Nils Axel Mörneru) je dan primjer Maldiva iz kojeg se vidjelo kako razina mora opada, a ne raste. Tuvalu je državica koja se sastoji od stotinjak otočića i koja je, zbog svoje male visine i opasnosti da bude izbrisana s karte svijeta, također došla u fokus međunarodne stručne zabrinutosti. Ispostavilo se da je u razdoblju od 1971. do 2014. površina najvećeg nastanjenog otoka narasla za 3% i da je taj rast kontinuiran kroz cijelo razdoblje. I sad bi se moglo danima natezati oko toga da li je riječ o spuštanju razine mora ili taloženju različitih sedimenata. Kako god okrenuli, stanovnici Tuvalua imaju nešto više nastanjive zemlje na raspolaganju. Da li to znači da imaju pravo tužiti IPCC za nepotrebno višedesetljetno izazivanje kroničnog straha (duševne boli, anksioznosti)? Kako to da svjetska znanstvena elita nije uzela u obzir sve značajne procese (kao na primjer taloženje) u obzir kad je tvrdila da će otoci biti poplavljeni?

I tu je grm i u njemu zec. Ako pitate seizmologe da li, kada i gdje će biti sljedeći jaki potres, odgovor je: ne znamo. Ako pitate klimatologe kakvo će biti sljedeće ljeto u Japanu (zbog Olimpijskih igara) odgovor je jednako tako: ne znamo. Međutim, ako pitate te iste klimatologe kakva klima će biti u Hrvatskoj za trideset ili pedeset godina, odgovor je: povišena razina mora, više jakih oluja, toplo za poludit’. Svaka struka ima svoja pravila,vrijednost i odgovornost. I tu klimatolozima nedostaje treća komponenta. Mnogi meteorolozi koji rade u primjenjenoj meteorologiji (potpuno anonimni za javnost) odlično znaju što je odgovornost. Da li savjetovati pilotu lakog aviona da poleti na neku rutu ili ne? Da li neki ugostitelj treba posložiti svadbene stolove u ljetno poslijepodne vani ili unutra, zbog pljuska koji bi se mogao pojaviti ili da li i kad otkazati predstavu na otvorenom zbog nevremena? Mala, jednostavna pitanja na koja je, katkad, teško ili nemoguće dati pouzdan odgovor. Klimatolozi kao da ne primjećuju da se zbog njihovih olako izgovorenih tvrdnji o budućoj klimi i uzrocima njene promjene događaju veliki i značajni pomaci koji mogu vratiti civilizaciju stotinu godina unatrag i pritom skratiti mnoge živote u nerazvijenom svijetu i uništiti stotine tisuća eko-sustava. I sve to zbog pet minuta medijske slave i lažnog osjećaja vlastite važnosti i uvaženosti. Ljudska taština, izgleda, uvijek ima pravo prvenstva na križanju s realnim znanjem i skromnošću prave znanosti. Ovako se, osim po perfidnosti, ne razlikuju od najobičnijih žandara, najnižeg sloja čuvara svjetskog represivnog aparata.

Ako se pitate da li bih, da živim u Tuvaluu, tužio IPCC zbog neosnovanog širenja straha i duševne boli, odgovor je potvrdan. Kao Zagorec iz vica:“ S’e bum ih tužil!“

* U tekstu se, zbog kratkoće izražavanja, koristi izraz klimatolog za ljude koji se bave klimatskim modelima. Klimatolozi su, u stvari, meteorolozi koji prate, a ne predviđaju klimu na nekom području. Ispričavam se svim klimatolozima koji stručno i savjesno rade svoj posao.

izvori: