mali jubilej

Na današnji dan prije godinu dana sam počeo pisati tekstiće o klimi, energiji i još koje čemu. Malo za sebe, a više za one koji intuitivno osjećaju da nešto s tom klimatskom pričom nije u redu, ali ne mogu uprijeti prstom u falingu. Nisam ni prvi ni najbolji koji o tome piše ili govori, ali sam jedan od rijetkih koji piše na domaćem jeziku.

Budući da nisam dobio Oscara, neću zahvaljivati porodici, producentima, kolegama glumcima (sad malo suza radosnica) bez kojih ovaj jubilej ne bi postojao, nego samo dvojici.

Abecednim redom (a jednako je i u azbuci): Vlada i Žare.

Vladimir Meteologos Bilak i ja se nikad nismo vidjeli ni čuli, ali se svejedno  poznajemo. Priznajem, divim se njegovoj upornosti i neodustajanju. Kako reče moj buraz : „Umjetnost je sloboda da radiš što hoćeš i ne zanima te što drugi misle o tome.“ Tako i Vlado neumorno radi meteorologiju na sto načina, bez obzira na to što drugi misle. Svi mi koji, da citiram naslov dnevničkih zapisa Zdravka Malića, hodamo „stazom pored druma“, smo umjetnici. U današnje instant vrijeme u kojem  često i kuhanje kave predugo traje, prepisivati povijesne meteo podatke i stavljati ih u digitalnu formu za buduće generacije pripada kategoriji nadrealnog. Stavljanjem mojih tekstova na svoj sajt, Vlada mi je omogućio širi krug čitatelja koji, s vremena na vrijeme, virnu na blog. Hvala ti Vlado na podršci i dobrom osjećaju da nisam sam.

Žare je svojim pjesmama i tekstovima dodao sajtu toliko potrebnu različitost i neočekivanost. Njegov „osjećaj za filing“ često u aforističnu poetsku formu od nekoliko redaka uspije jasno ugurati i problem i rješenje, dok nekima nisu dovoljne ni tisuće kvazisofisticiranih nerazumljivih stranica. Kako ne bih upao u zamku pre-obrazlaganja, evo jedne njegove ovogodišnje.

Dok smo ponavljali

Dok smo ponavljali

Nacionalizam

Pali smo iz

Drugih predmeta

Zanimljivo je to s Balkancima. Podsjeća na osnove modela atoma Ruđera Boškovića. Što su čestice bliže jedna drugoj, odbojne sile su jače i obratno, što su dalje, privlačne sile su jače. Tako nekako i mi. Bio sam na nekoliko ranoposlijeratnih predstava i koncerata. U Kerempuhu je 2002. gostovao Zvezdara teatar. Bilo je to prvi put da su se u Zagrebu, nakon dugo vremena, pojavili Milena Dravić, Bora Todorović i Miodrag Krivokapić. Predstava i gluma nisu bile važne. Samo pojavljivanje na sceni izazivalo je dugotrajan i iskren aplauz. Zagrepčani su htjeli reći: Da, ima nas još normalnih, ne, ne smeta nam ekavština i volimo vas.

Bilo je toga još. Od fenomenalnog Stefana Milenkovića i Milana Gutovića u Lisinskom do Mikija Manojlovića u HNK. I dok sam Milenkoviću aplaudirao iz sveg srca, jer je zaista svjetski svirao, s Mikijem je bilo drugačije. Ni’ to bilo Bog zna kaj, ali je poruka publike bila jednaka frenetična (kako se to moderno kaže), na čuđenje samog glumca.

Nije važno da li živimo u jednoj ili mnogo država. Ostati čovjek nije jednostavno u ova preglasna vremena u kojima bubnjići pucaju od političko propagandne mržnje.

One thought on “mali jubilej

  1. Greška u startu. Ovo nije mali jubilej, već onaj najveći, najteži i najvažniji. Uvek je početak najkomplikovaniji i sa najviše iskušenja. Posle prvog rođendana sve ide mnogo laganije. U ime što laganijeg nastavka “tekstića” o vremenu, klimi, energiji i životnoj sredini – uzdravlje i živi bili. Vaš Meteologos kroz zlatnu ključaonicu stalno viri. 🙂

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.