PARADOKS

Kad se grade vjetro i solarne elektrane rade se studije isplativosti. Hoću reći, gradite vjetroelektranu tamo gdje ima vjetra. Da biste to napravili, morate imati povijesne podatke o vjetru i karakteristike iskoristivosti vjetroturbine. Budući da se investitorima obično žuri da ugrabe novac od državnih poticaja, mjerenja na lokaciji najvjerojatnije obuhvaćaju po nekoliko dana u svakom godišnjem dobu. Kad ste ustanovili da postoje povoljni uvjeti, isplanirate polje vjetroturbina i krenete. Očekivani vijek turbine je 20 godina, na koji rok ste i sklopili ugovor o prodaji struje po cijeni koja omogućuje profit, bez obzira na tržišnu cijenu. U slučaju fotonaponskih elektrana je slično, samo što vam trebaju podaci o prosječnim sunčanim satima.

I tako smo došli do paradoksa. Uzimaju se podaci iz prošlosti za koje „znamo“ ili nas nastoje uvjeriti da neće još dugo vrijediti zbog klimatskih promjena. Tako BBC u ljeto 2019. ima članak pod naslovom: „Klimatske promjene: 12 godina za spas planeta? Recite bolje 18 mjeseci.“ U članku se citira klimatski savjetnik Angele Merkel, Hans Joachim Schellnhuber: „Klimatska matematika je brutalno jasna: iako se svijet ne može izliječiti u sljedećih nekoliko godina, nebrigom može biti smrtonosno ranjen do 2020.“ Ima takvih izjava koliko hoćete.

Dakle, prognostički modeli kažu da će se uskoro svašta promijeniti, a fotonaponske i vjetroelektrane se grade kao da se ništa neće promijeniti. Zašto bi For (Hvar) ostao sunčani otok u sljedećih dvadeset godina, ako će povišenje globalne temperature proizvoditi više oblaka? Zašto bi režim vjetra ostao povoljan na ličkim brdima, ako će svako malo puhati orkanski vjetar koji će rušiti vjetroturbine? Ne radi se o suncobranu ili ručniku na plaži koje možete premjestiti za par sekundi. Vjetroturbina je visoka poput nebodera od 70 katova, što je dvostruko više od najvišeg nebodera u Hrvatskoj. U temelje se stavlja preko 3 000 tona betona i 200 tona čelika. Kilometri namjenski izgrađenih puteva, električnih podzemnih kabela, porušenih stabala.

E ali, kod nas se izgleda i prije dvadesetak godina slušalo klima(ve) majstore. Napravili smo autoput koji ide na more. Na autoputu tunel (Sv. Rok), a na izlazu iz tunela bura. Tunel izlazi na morsku (burnu) stranu taman na pravoj visini da se osjeti sva jačina bure. Zato je zimi, a bome katkad i ljeti zatvoren za promet. Valjda je prognostički model pokazivao da bure više neće biti. Tako se gradi za budućnost. Jedini problem je što, ako hoćeš na more, moraš ići starom cestom Gračac – Knin.