License to kill

Bio neki dan posredno članak o vjetroelektrani Krš-Pađene. Intervju s investitorom koji „nije dostupan hrvatskom pravosuđu“. Zapela mi je za oko jedna rečenica, a ima je i u drugim novinama. Svima je žao što u Kistanjama nije napravljena tvornica betonskih stupova za vjetroturbine. Priznajem, nisam znao da su tornjeve vjetroturbina počeli raditi od betona. Prvo malo o vjetroelektrani. Već u naslovima vidi se da se radi o silnim rekordima: najveća, najskuplja i taka na tamu (i tako dalje na makedonskom). Nešto osnovnih podataka. Površina preko 2 000 hektara, 48 vjetroturbina, svaka snage 3 MW. Ukupna visina pojedine vjetroturbine 200 metara.

Usporedne visine Zagrebačke katedrale i vjetroturbine Krš-Pađene

Nazivna snaga 142 MW (megavata). Sad počinju zanimljive stvari. Recimo da kod nas pušu kvalitetniji vjetrovi od onih u Njemačkoj gdje je prosječna snaga 16% nazivne, pa zaokružimo vijednost na 20%. To znači da, prosječno, vjetroelektrana ima snagu 28 MW. Kad se brojke ovako nižu, ne znače ništa nikome osim energetskim stručnjacima, pa zato sljedeća usporedba.

Petnaest kilometara južnije od najnovije, najjače, najskuplje (ima li još neki naj?) vjetroelektrane mirno stoji hidroelektrana Miljacka na Krki. Površinom je tisuću puta manja od novog susjeda koji prema njoj izgleda kao nasukani Kraken (čudovište iz Pirata s Kariba). Stoji, šuti i radi od 1906. kad je puštena u pogon. Ne samo da radi, nego i proizvodi približno jednako struje koliko će, kad bude napravljena, proizvoditi i najnovije čudo tehnike. I tako već 114 godina.

Malo o ekologiji. U temelje vjetroelektrane ugrađeno je 75 000 tona betona i 4 500 tona čelika. U novije vrijeme razvijaju se betonski stupovi za vjetroturbine, jer su jefitiniji i mogu biti veći od čeličnih. General Electric razvija betonske stupove visoke 200 metara, uz pomoć 3D printera. Ima još firmi koje ubrzano proizvode betonsku varijantu. Tko će odoljeti tim betonskim ljepotanima?

Sad ozbiljno. Rok trajanja električnog dijela vjetroturbine je 20 do 25 godina. Nakon što investitori poberu novac i turbine prestanu raditi, ostaju gomile betona iznad i ispod zemlje s kojima ne možeš ništa. Čelični tornjevi su barem mogli biti reciklirani.

Gorki šećer na kraju. Područje općine Ervenik na kojem se radi ova Hidra na suhom pripada ekološkoj mreži Natura 2000. Da citiram sa sajta ministarstva zaštite okoliša: “Natura 2000 je ekološka mreža sastavljena od područja važnih za očuvanje ugroženih vrsta i stanišnih tipova Europske unije. Njezin cilj je očuvati ili ponovno uspostaviti povoljno stanje više od tisuću ugroženih i rijetkih vrsta te oko 230 prirodnih i poluprirodnih stanišnih tipova…područja se biraju znanstvenim mjerilima.”

Natura 2000 područja imaju vrlo ograničene privredne mogućnosti. Ljudi se smiju baviti ugostiteljstvom, turizmom, stočarstvom, poljoprivredom i obnovljivim izvorima energije. Kako su briselski birokrati u ove pitome djelatnosti dodali energetski sektor s mogućnošću potpunog uništenja prirodnog izgleda nekog krajolika možda i nije velika enigma; novi-stari energetski lobi. Predlažem da se između vjetroturbina postave solarne elektrane, a u sredinu područja bi se mogla komotno smjestiti i bar jedna termoelektrana na pelete. Onda Naturu 2000 možemo preimenovati u betoniranu Naturu 2000. Kako će ovih 48 turbina sačuvati ugrožene vrste, a posebno ptice i šišmiše, nitko ne zna i ne mari. Glavno da su dobijene sve potrebne dozvole. Vjetroelektrane su kao britanski tajni agenti. Imaju “License to kill”.