Žarko i Bekim

Danas se odmaram od dokazivanja ljudske gluposti vezane uz klimatske promjene. Imam i dobar razlog, ali o tome na kraju. Ne znam skoro ništa o Bekimu Sejranoviću, osim iz wikipedije. Dobio nagradu „Meša Selimović“ za najbolji roman objavljen na područje Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore. Kako je govorio Predrag Matvejević (otprilike, po sjećanju): “Mi imamo pametnu djecu, ali da mala djeca govore četiri jezika…“ Za uvod dosta. Evo Žarkovog teksta i pjesme o Bekimu.

fotografija Albrecht Fietz

Prije no što ćemo se upoznat, Bekim je preminuo. Spasio je književnu generaciju. Ovu nakon nas, generaciju sedamdesetih. Našu, šezdesete, nije otkupio, kao što je nitko ni neće. Mi smo, naime, bili i ostali oprezni. Takvima spasa nema. Studirali smo obojica Nautiku u Rijeci. On je srećom prekinuo i zaplovio, ja nesretno diplomirao i nasukao se. No dobro, tu smo gdje smo, više ga nema i sada, mada ga slabo poznajem, govorim o njemu. Jer imam pravo. Nisam pisac. Ali sam odličan čitatelj. I kada sam pročitao dva odlomka Ljepšeg kraja znao sam da je Bekim odličan pisac. Ovo nije analiza njegovih romana. Ako hoćeš čitaj, ako nećeš nemoj, od volje ti ko šokcu post, što bi rekla moja mama, a tako je i baka govorila. Baka je bitna. Znaš, ona baka kojoj smo mi unuci dobri, ona baka koja je nama unucima dobra baka. Ona naša, ona tvoja prava baka, ona koja te, bakino unuče, razmazila, koje se sjećaš bolje no što se nacija sjeća bivše domovine. Sjećanje na baku, na vlastitu porodicu i na bivšu domovinu, to je tema filma Od Tokija do Morave, filma o Bekimu Sejranoviću i filma o svima nama, o nama ljudima na svijetu, filma koji je režirao Japanac iz Hirošime Moku Teraoka. To ti je film. Zacviliš za psićem Jarane više no za glavnim likom. Pao s brodice u rijeku. Savo, jebem li te! Da, u filmu su najljepše snimke rijeke, snimke široke rijeke. I da će Japanac znat tako dobro snimit i smontirat sve nas, ma hajde. I Oslo i Rijeku i Mostar i Sarajevo i Beograd. A u Beogradu devojke, zurim, okrećem se, bojim se da ne razbijem kola. I Brčko i Savu i Dunav i svoju baku koja prije unukove avanture s devedesšest izgleda ko cura i bakinu sahranu nakon puta. I Bekima kako pjeva i Bekima kako pliva. Dobar mu je taj kraul, čvrst, odmjeren, usmjeren, namjerit. Valja nama preko rijeke. Plava Sava spava, uskoro će i poplava… Sada se osjećam mnogo bolje, kaže Bekim na povratku, stvorio sam nove uspomene, new start, doduše, možda zbog ove pive…

Tako je Bekime

Tako je Bekime

Hoću biti sve

Hoću biti svak

Hoću biti svugdje

I naravno svagda

Nisam nerealan

Imam jaku želju

Uz želju je nada

Krećem sad od sada

Zgb, 20.10.2019.

“Možda sam se zato i vratio ovamo. Zemlje u kojoj sam se rodio i za čiju su me svjetlu budućnost dresirali, doduše, više nije bilo, uništili su je a da ništa pošteno u zamjenu nisu ostavili. Ali jebeš zemlju kad imaš vodu.” (Bekim Sejranović, Tvoj sin Huckleberry Finn)

Sretan rođendan Ž!

P.S. nisam siguran da ću doći na tvoj Dan otvorenih vrata, nešto postpotresno sređujem.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.