Koncept velike osjetljivosti na početne uvjete i nedovoljno poznavanje mehanizama ponašanja, koje dovode do velikih grešaka nije nov. Aristotel je prije dvije tisuće i tristo godina pisao: “Najmanji početni otklon od istine se kasnije poveća tisuću puta.“ Svi meteorolozi koji, kao i ja, nisu nikad čitali Aristotela će reći da je bio veliki filozof. Nikome od njih neće pasti napamet da mu prizna bilo što u meteorologiji, jer što se on miješa u Znanost kad je samo običan filozof. Dobro, ne moraju poslušati Aristotela, ali zašto ne poslušaju Lorenza ili sami sebe.
„U istraživanju i modeliranju klime treba znati da se radi o združenom (ocean-atmosfera op.a.) nelinearnom kaotičnom sustavu, te zato dugoročno predviđanje budućih stanja klime nije moguće.“ (IPCC, 2001.)
Tako svjetska meteorološka vlada o klimi. Postoji niz klimatskih modela koji se beskrajno vrte na superkompjuterima, svaki put s malo drugačijim vrijednostima parametara. Tako dobiju ansambl prognoza, uzmu srednju vrijednost i to proglase točnom prognozom za sljedećih pedeset godina. U njihovom poimanju stvarnosti i moći Znanosti postoji više rupa nego tkanine, ali se svejedno prave da ih takva kabanica dobro štiti od kiše. Tvrdoglava teorija, kojoj nitko s razlogom ne proturiječi, kaže da se dugoročne promjene klime ne mogu prognozirati. Bez obzira na to, u taj nesuvisli recept umiješa se srednja vrijednost, za koju smo u prošlom postu na primjeru dvokrakog njihala vidjeli da nema nikakvog smisla. Da podsjetim.
Recimo da krenete iz centra i hoćete stići na zeleni cilj koji je na kraju njihala. Idete pješke i za put vam treba pedesetak godina (recimo da ste mladi i u formi). Ne znate pravi put nego odaberete srednju vrijednost, odoka krenete ravno na jug (prema dole). I naravno, nikad ne stignete na cilj.
Iako pomalo nepotrebno, podsjećam da se stručnjaci ne mogu složiti oko uloge sunčevog zračenja, a za vodenu paru i naoblaku se dugo zna da igraju veliku ulogu, ali ih jednostavno nisu u stanju staviti u modele, jednako kao promjene magnetskog polja Zemlje. Svejedno, igraju na katastrofičnu sliku budućnosti pomoću izmišljene veličine zvane „globalna“ temperatura. Sve katastrofe će se dogoditi kad količina CO2 u zraku bude 0.06%, za razliku od trenutnih 0.04 %. Kako bi rekao Pero Kvrgić u „Stilskim vježbama“: „Ajte, molim vas“. Kad sam već spomenuo jednog velikana (Kvrgića) dodat ću i preostalu dvojicu, Queneau-a koji je to napisao i Danila Kiša koji je odlično preveo drugo djelo istog autora, burleskni roman «Cacu u metrou». Vratimo se na temu. Ne bih imao ništa protiv gatara-meteorologa, da svojim tvrdoglavim insistiranjem nisu zajahali tigra. Kaže poslovica „tko zajaše tigra, boji se s njega sići“ (jer će ga tigar istog časa napasti i ubiti). Postoji i, meni vrlo drag, roman koji je napisao Bhabani Bhattacharya.
Kako usporedba ne bi ostala nedorečena, evo situacije. Prvo su meteorolozi shvatili da ne mogu doći do novca za računala i ljude bez da ponavljaju kao u Wagnerovoj operi : “Nešto će se loše dogoditi“. Onda su, kao u slučaju ozonskih rupa, morali naći nekog oporezivog ili drugačije profitabilnog krivca, na primjer ugljikov dioksid. Kako vrijeme prolazi, sve više se vidi da imaju slabo pokriće za tvrdnje, ali su već zajahali tigra. Michael Moore je dobro rekao: „Preuzimanje ekološkog pokreta od strane kapitalizma je završeno“, a to vrijedi i za klima-majstore. Preuzimanje klima pokreta od strane kapitalizma je završeno, a klima-majstori su samo ustrašeni putnici na leđima tigra. O smjeru u kojem idu odlučuje samo tigar.
Za kraj jedan citat iz članka Edwarda Lorenza: “Možda najbolji savjet koji nam može dati teorija kaosa jest da ne treba prerano zaključivati; neočekivane pojave mogu biti dio savršeno uobičajenog ponašanja“.
P.S. Ne slušam Wagnerove opere, nego postoji njemačka serija kratkih crtića o operi, pa tako i ovaj detalj. Uostalom, kod Wagnera se uvijek nešto loše dogodi.
izvori:
Klima i Energija 