Planeta ljudi

Odgledao sam najnoviji dokumentarac M. Moore-a: „Planeta ljudi“. Nisam jedini; za 14 dana na youtube-u ga je pregledalo preko 6.5 milijuna ljudi. Onaj o velikoj prevari globalnog zagrijavanja je za dvije godine pogledao jedan milijun. Tu leži prednost poznatih. Naravno, panična reakcija zelenih aktivista (ovo zelenih jer primaju zelene novčanice od multinacionalnih korporacija) je pomogla, jer sve što je kontroverzno intrigira. Da se malo vratim D. Kovačeviću u Radovanu. „Upadljivo suv i debeo.“ „Kako to suv i debeo?“. „Kontraverzna ličnost.“

Nema u dokumentarcu ništa posebno novo, ali je ipak dobro napravljen. Ima odličnih primjera onoga što bi Hans Werner Sinn (ovdje) proglasio energetskim zaokretom u ništa. Ono na čemu Moore s pravom insistira je problem konzumerizma bez granica. Problem nije kompliciran, ali je njegovo rješenje teško dohvatljivo. Suvremeni kapitalizam zahtijeva neprestani ekonomski rast. Kako mi je rekao prijatelj iz Švedske, njegova firma ima obavezu svake godine povećavati profit osam posto. Znači, moraju proizvoditi, prodavati i zarađivati sve više, bez obzira da li ljudima ti proizvodi trebaju ili ne. Cijeli sustav temelji se na kupovanju, a ne na potrebama. Čim taj „ekonomski rast“, u stvari profit, približno ostane isti ili se malo smanji – eto ti krize. Kako Moore u jednom razgovoru kaže: “Mislim da je riječ „dovoljno“ (dosta) najgora riječ u kapitalizmu. Sustav se temelji na pohlepi.“

Moore jednostavnim filmskim jezikom prikazuje koliko je „obnovljiva“ energija u stvarnosti prljavija od svih klasičnih fosilnih izvora i kako se u stvarnosti režu šume i od čega rade solarni paneli. Ima više strašnih scena u filmu, ali jedna me se dojmila tako da nemam volje više gledati film. Prvo se američka mornarica hvali time što ide na biodizel, a onda se prikazuje istina o pogonu za životinjske masnoće (vrijeme u filmu 1:21:38). Sva sreća da čovjek brzo zaboravlja, pa možda neki neće postati vegetarijanci. Kao, šteta je bacati životinjske masnoće koje ne mislimo iskoristiti, pa se tako razne životinje, npr. aligatori koriste i za biodizel. Možda bi to čovjek i prihvatio da ne znamo da uništavaju cijele šume za proizvodnju peleta, a pričaju samo o piljevini i vrhovima grana. Ovako, lako je zamisliti nekog beskrupuloznog (ta riječ se zadnjih godina prevodi kao poduzetnik) koji ode u prvo sklonište za pse, uzme svaki tjedan desetak pasa, ode u tvornicu i dobije biodizel. Zašto stati na psima? Svinje, krave, konji; sve je to materijal za odličan biodizel. Nema veze što će, kao i u slučaju etanola iz kukuruza, cijena otići u nebo. Siromašni nema šta da jedu kukuruz i meso, zdravije je bez.

Kad malo bolje razmislim, cijeli film je pun strahota. Kod mene se, za razliku od Moore-a, javlja nešto drugo iz dubine normalnog čovjeka. Dajte više jednom napravite veliku termoelektranu na plin ili nuklearku na torij i prestanite uništavati sve oko nas u ime prirode. Moore ne nudi rješenje, osim što mu se omakla (nadam se) rečenica o tome da nas je previše na Zemlji.

Prije nešto godina Richard Branson se pohvalio da njegov Boeing 747 ide na kokosovo ulje. Upotrijebili su 150 000 kokosovih oraha da bi u obično gorivo dodali 5% kokosovog ulja i to proglasili budućnošću avio prometa. Na svu sreću, ideja nije zaživjela, jer bi to dodatno potaknulo uništavanje šuma radi sadnje plantaža kokosa.

S te, meni nepojmljive, kupujem, kupuješ, kupuje, kupujemo, kupujete, kupuju strane ova pandemija i nije loše došla. Može se i s manje. Bojim se samo da je zastoj vrlo privremen. Evo, otvaraju se ponovno i frizerski saloni za pse i mačke. Za kraj još jedan citat iz filma: „Preuzimanje ekološkog pokreta od strane kapitalizma je završeno.“

izvori: