Ig Nobelova nagrada

Pretpostavljam da ste čuli za „Zlatnu malinu“, nagradu koju dodjeljuju za najgora filmska ostvarenja svake godine. Svejedno, oko 650 ljudi koji se bave filmom svake godine glasaju i na ceremoniji dodjeljuju 5 dolara vrijedan kičasti kipić. Nagrada je neka vrsta Oscara za najgore u svijetu filma.

Ima tu puno poznatih imena, pa je tako Sandra Bullock 2010.g. dobila Malinu za „Sve o Stivu“ (Štefu, Stevi – kako hoćete), a samo dan kasnije Oscara za „Priču o prvaku“.

Sad se prebacimo u svijet prirodnih znanosti. Kao što sam napisao u prošlom postu, Bernard Vonnegut je dobio Ig Nobelovu nagrada za meteorologiju. Ig Nobelova nagrada se dodjeljuje od 1991.g. za različita područja i neka je vrsta suprotnosti, odnosno satirična verzija prave. Za proteklih 29 godina samo jedan čovjek je dobio i jednu i drugu. Radi se o fizičaru Rusu Andreju Konstantinoviču Gejmu. Prije 20 godina dobio je Ig Nobela za levitiranje žabe u magnetskom polju. U prošlom postu o pilićima i perju, sad o žabama, u sljedećem će možda biti daždevnjakove oči, još malo i čarobni napitak je gotov. Dolje su dva videa; u prvom je žaba, koja je uspješno preživjela levitiranje, a u drugom su primjeri s vodom i drvetom. Fascinantan je taj dijamagnetizam.

Točno deset godina kasnije (2010.) Gejm je, zajedno s još jednim Rusom (Novoselovim), dobio i pravu Nobelovu nagradu za fiziku. Radi se o izumu grafena. Da post ne ode u preozbiljne vode, samo ću reći da su uspjeli od običnog grafita iz olovke napraviti materijal (kristalnu rešetku ugljika) debljine jednog atoma. Takvi materijali se, zbog svoje iznimno male debljine, zovu i dvodimenzionalni. Iz obrazloženja za nagradu samo nekoliko činjenica. Grafen je skoro proziran, lagan, čvrst, nepropusan, vodi struju kao bakar itd.. Mogućnosti korištenja ogromne.

Vratimo se na Ig Nobelovu nagradu. Za prošlu godinu nagradu za fiziku dobila je grupa autora koja misli da zna zašto vombati, da oprostite, seru kockasto. Čudna mi čuda, kao da kod nas nema kockastih govana. Ne znam koliko su ih rasporili da bi to ustanovili, ali istraživanje je mukotrpan i odgovoran posao. Vombati su australski tobolčari, biljojedi, dužine do jednog metra i težine od 20 do 35 kilograma. Desetljećima se rade istraživanja (tko zna koliko milijuna dolara je potrošeno) ove svjetske enigme. Iskreno, baš me briga što im je izmet kockast. Da mi je samo znati koji to znanstveni odbori odobravaju pare za takva istraživanja.