Uskoro će 23 godine otkad je umro Bernard Vonnegut (25.4.1997.). Ako se nekome prezime čini poznato, u pravu ste. Mlađi brat Kurt je bio poznati SF pisac. Od onog što sam čitao najviše mi se svidio roman „Galapagos“. U „Kolijevki za macu“ opisao je i dio glavne teme posta. Naime, braća su jedno vrijeme zajedno radila u kompaniji „General Electric“, pa je pisac imao prilike upoznati nobelovca Langmuira i rad svojeg starijeg brata na pitanjima modifikacije vremena. Nakon kratkog uvoda došli smo i do glavne teme. Sredinom srpnja 1946., Vincent Schaefer je slučajno otkrio da „suhi led“ (smrznuti CO2) proizvodi snježne pahuljice u hladnoj komori. Lako za komoru, u njoj namjestiš temperaturu na -20 oC, ubaciš malo CO2 smrznutog na -80 oC i dobiješ oblačić, ali da li to funkcionira vani, u zbilji?
Zainteresirala se i vojska (a gdje je vojska tu je i novac) i evo slike jednog od prvih letova u kojima su se u oblak ubacivali peleti „suhog leda“. Nađen je prikladan oblak i 20 minuta kasnije par kila CO2 je napravilo pravilnu rupu u hladnom slojevitom oblaku. Bila bi još pravilnija da uređaj za izbacivanje nije radio i kad nije trebao, a avion već bio u penjanju da poslika efekte, pa otud ona mala petlja na donjoj polovici slike.
Postavilo se pitanje da li postoje još neke tvari koje mogu poslužiti kao jezgre kristalizacije i tako stvoriti male „oblake“ u hladnoj komori. Bernard je uzeo priručnik iz kemije i između tisuću spojeva kandidata izabrao tri: antimon, olovo jodid i srebro jodid. Svi su morali ispuniti uvjet da im kristalna struktura ima sličnosti s kristalom leda. Pokazalo se da je najbolje sredstvo srebro jodid, i to u plinovitom stanju. Pokus je izveden 14. studenog 1946. The rest is history (iliti po naški: ostalo je povijest). Rođena je disciplina modifikacije vremena (preciznije oblaka jer se o tome radi). Nije prošlo nekoliko godina, a mnogi su istraživali rasturanje hladne magle, povećanje količine oborine (kiše ili snijega) i smanjenje zrna tuče. Za nas je najzanimljivija bila obrana od tuče, zbog velikih šteta koje nanosi.
Sjećate se da su Kinezi za svečanost otvaranja Olimpijade 2008. obećali da neće padati kiša? I nije padala.
U međuvremenu je naš Bernard predavao atmosferske znanosti na sveučillištu u Albany-u i nakon penzioniranja (1985.) postao profesor emeritus. Iste godine kad je umro (1997.) dodijeljena mu je i Ig Nobelova nagrada. Zasad je to jedina iz meteorologije, a članak za koji ju je dobio zove se: „Čerupanje (skidanje perja) pilića kao mjera brzine vjetra tornada“. Budući da je članak iz 1975., pretpostavljam da je odbor za dodjelu želio skrenuti pažnju na Vonneguta zbog njegovog otkrića svojstava srebro jodida. U SAD-u je već dugo poznat fenomen da perad ostaje bez perja za vrijeme tornada. Vonnegut je našao opis eksperimenta iz 19. st. profesora Loomisa. Namjera je bila procijeniti kojom brzinom puše vjetar u tornadu kad perad ostane bez perja (nema detaljnog opisa, valjda minimalna brzina tornada pri kojoj pile ostane čitavo, ali golo). Nije tada bilo suvremenih doppler radara kojima se mogla procijeniti brzina vjetra u tornadu, pa su primijenili sljedeće najbolje rješenje. Umjesto topovske granate u top su stavili friško ubijeno pile i ispalili u nebo. Rezultat je manje-više očekivan. Od pileta ni p, svo se raspalo u milion komadića. A perje? Perje je odletjelo desetak metara uvis, ali je bilo čisto skinuto, bez kože. Mogu zamisliti pomoćnike kako ganjaju odbjeglo perje po livadi. Kaže prof. Loomis da je brzina vjetra koji je prouzročio top bila malo prevelika (preko 500 km/h) pa bi sljedeći put trebalo staviti manje baruta kako bi se bolje vidio efekt vjetra na perju, a pile bilo manje masakrirano. Eto dobre ideje za militarističke tipove. Umjesto granata stavljajte piliće u topove i tako ih pucanjem očerupajte. Barem neka korist u domaćinstvu, a i jako se čuje, k’o pravi. Baš me zanima da li je Ulama beg od Đurđevčana dobio pjetlića s ili bez perja, ali nije ni važno, glavno da je otišao neobavljena posla (izvor 4).
Kako kaže Vonnegut, problem je što svi pilići nisu jednako razvijeni, a postoji i problem da perad u stresnim situacijama lakše gubi perje. Možda zato jer u svojim davnim genima ima situaciju u kojoj ga neka ptica predator zgrabi samo za perje, a ne meso. Ispusti pera i poveća si šansu da ostane živa. Možda Đura u svojim „Kućnim čarolijama“ i nije bio toliko u krivu kad je prije pripreme prepadao koku (izvor 5). Bilo kako bilo, hvala Bernardu za korisno otkriće srebro jodida.
izvori:
1) https://en.wikipedia.org/wiki/Bernard_Vonnegut
2) https://hr.wikipedia.org/wiki/Nagrada_Ig_Nobel
3) https://www.tandfonline.com/doi/abs/10.1080/00431672.1975.9931768
4) https://djurdjevac.hr/kultura-i-sport/legenda-o-picokima/
Klima i Energija 