Imao sam drugu temu na rasporedu, ali sljedeća vijest me dovoljno dotaknula da ga promijenim. Dr. Susan Crockford je do ovog ljeta bila pomoćni profesor (Adjunct Professor) na kanadskom sveučilištu Victoria. Pomoćni profesor je vrsta akademske titule pri kojoj stručnjak ne dobija plaću od sveučilišta, ali je dio akademske zajednice i može prijavljivati istraživačke projekte (i dobijati novac za istraživanje). Uglavnom, ovo ljeto joj nakon 15 godina (i ukupno 35 godina rada na polju biologije) nije produžen ugovor zbog toga što je (na molbu učitelja) držala predavanja po školama o polarnim medvjedima. Naime, navodno su roditelji izrazili zabrinutost zbog „ne-balansiranosti“ predavanja. Koga zanimaju detalji može download-ati https://www.thegwpf.org/content/uploads/2019/10/CrockfordUVicWeb-1.pdf
Prvo malo o značenju
Akademska sloboda je nešto čime se zapadnjačka kultura ponosi već stoljećima. Koliko je te slobode ostalo i da li je ranije bila veća ili manja ne znam. Znam da ovo nije izolirani slučaj u posljednje vrijeme na polju klimatskih promjena. Poluge upravljanja akademskom zajednicom su prilično jednostavne. Sveučilišta žive od državnog novca kojeg nikad nema dovoljno za sve predviđene aktivnosti i projekte. Smanjivanje dotacija znači otpuštanja i manji program i manje rezultata. To je jedan od mogućih razloga što većina istraživačkih rezultata naginje prema „katastrofalnim“ posljedicama „globalnog zagrijavanja“ (kako bi političari koji drže državnu čekovnu knjižicu bili zadovoljni). Jednostavno rečeno, fućkaš slobodu ako nemaš novac.
U ovom slučaju jedan stručnjak je izbrisan s popisa onih koji mogu zatražiti taj novac, marginaliziran i stručno „ubijen“. Metode su blaže nego u srednjem vijeku (vidi post: https://klimaienergija.blog/2019/09/19/za-sve-su-krive-vjestice/), ali je rezultat sličan – jedan oponent manje.
Sveučilište u Viktoriji je ovako dalo i jasne smjernice svim drugim stručnjacima – radite tako da nam ne smanje dotacije ili otkaz. Da vidimo tko će se sljedeći usuditi. Još kratak osvrt na „ne-balansiranost“ predavanja. Istina (za razliku od automobilske gume) ne može biti „balansirana“ nego onakva kakva je.
Dr. Crockford nije pomoglo ni to što se slaže s Inuitima (kanadskim Eskimima) koji žive u Nunavutu (pokrajini na sjeveru Kanade) o statusu polarnih medvjeda. Inuiti su zabrinuti jer povećani broj polarnih medvjeda ugrožava njihovu sigurnost. Inuiti i stručnjaci (osim S. Crockford) se ne slažu u broju medvjeda i njihovoj ugroženosti. Inuiti kažu da se broj medvjeda povećava i da je to prilagodljiva životinja, a stručnjaci naravno suprotno. Naročito mi je zanimljiv sljedeći dio inuitske izjave:
„Ovo je vrlo frustrirajuće gledati za Inuite… Mi nemamo sredstva da se ravnopravno suprotstavimo glumcima, pjevačima i skladateljima koji se često pojavljuju u javnosti i šire poruke (o ugroženosti).“
„Znamo što radimo, a zapadna znanost i modeliranje su postali previše dominantni.“ (https://globalnews.ca/news/4655426/nunavut-polar-bear-population-climate-change/)
Inuiti ili stručnjaci s modelima? Budući da se povećao broj ranjenih i ubijenih Inuita (koji žive na istom području kao i medvjedi) više vjerujem njima. Što se tiče prilagodljivosti, podsjećam da sam u postu https://klimaienergija.blog/2019/06/30/polarni-medvjed/ pisao o rezultatima istraživanja starosti genoma polarnih medvjeda. Ukratko, genom je star oko 600 000 godina, što istovremeno znači da je do sad preživio duga interglacijalna razdoblja u kojima je bilo jednako ili toplije nego sada.
Klima i Energija 