Poslužit ću se ponovno grafikonom H.W. Sinn-a o struji dobijenoj fotonaponskim uređajima.
Nazivna snaga je 24.8 GW, prosječno dobijena 1.127 GW, sigurne nema. Dakle, od instalirane snage možete prosječno očekivati oko 9% dobijene. Noću, naravno, uređaji ne proizvode struju i to je jedina konstanta. Od ukupno potrošene energije ovaj milijun uređaja je osigurao 1%. Uz to, ovako proizvedena struja je najskuplja moguća. Pametnome dosta.
Hobi i profi
Kad vam zatreba neki alat koji ćete koristiti nekoliko puta godišnje, kupite najjeftiniji i njime se služite dobar broj godina. Ako vam to treba svaki dan osam i više sati onda ipak kupite onaj za profesionalce, jer biste ovaj jeftini morali mijenjati svako malo.
Slično je s izvorima energije. Na maloj skali nije loša ideja vrhove grana, korijenje i piljevinu pretvoriti u pelete i spaliti u peći, a ne na livadi.
U nekoj kući (još bolje vikendici) daleko od civilizacije nije loše postaviti fotonaponske elemente i tako si malo olakšati život upotrebom predmeta na koje smo navikli. Vjetroturbine ne podnosim ni na kakvoj skali.
Upotreba ovakvih sustava na velikoj skali je zloupotreba ideje. U slučaju peleta vam trebaju tisuće kvadratnih kilometara šuma da nahranite nekoliko većih termoelektrana, ali onda barem imate pouzdan izvor energije (dok ne ponestane šuma). Trebaju vam ogromne površine pod solarnim panelima ili vjetroturbinama, a o cijeni, iskoristivosti i nepredvidivosti da i ne govorimo. I na kraju, nakon 20-30 godina ostaje vam ogromna hrpa otpada koju je skupo reciklirati. Kako jedan slavni kompozitor reče jednom učeniku: Mladiću, u vašim kompozicijama ima dobrog i novog. Na žalost, ono što je novo nije dobro,a ono što je dobro nije novo.
Čovjek je pametno bićulence i sigurno će u budućnosti pronaći neki bolji način da iz prirode izvuče pouzdanu i prihvatljivu energiju kako bi lakše živio.
Osim fuzijskih reaktora (o kojima se već dosta godina govori) mislim da dobru šansu imaju reaktori s torijem i rastopljenim fluoridnim solima. Ukratko iz časopisa Power Engineering https://www.power-eng.com/2019/08/13/is-thorium-the-fuel-of-the-future-to-revitalize-nuclear/#gref .
LFTR je tip reaktora koji koristi torij s otopljenom soli kao gorivo. U reaktoru su torij-232 i uranij-233 dodani fluoridnim solima. Kako se događa fisija sol apsorbira toplinu i neutrone. Otopljena sol služi za zagrijavanje inertnog plina (pr. helij) koji onda pokreće turbinu za proizvodnju struje. Stvara se puno manje radioaktivnog otpada, a rad je sigurniji nego u klasičnim nuklearkama. Cijena goriva je mala (kilogram torija stoji 30$), torija ima 500 puta više od urana-235, a u reaktorima se koristi u prirodnom obliku. Torijski reaktori su efikasniji od svojih fosilnih pandana, a za one kojima je do toga stalo – ne ispušta se CO2 u atmosferu. Osnovni problem će biti uvjeriti javnost kako postoji sigurna nuklearna energija.
Klima i Energija 