Saharski vodovod

U užurbanom 21. st. strpljenje nije među glavnim odlikama. Što bi Freddie Mercury rekao “hoću sve i hoću to sad”. Koliko je samo reklama koje obećavaju brza rješenja (tablete koje rješavaju glavobolje za par minuta ili pomagala koja razvijaju savršene mišiće za dva-tri tjedna bez da se čovjek oznoji).

Klima je područje samo za strpljive budući da se za kraće razdoblje od trideset godina o njoj uopće ne može razumno razgovarati. Tko može čekati da s prijateljem porazgovara o tako “važnoj“ temi npr. svakih deset godina. Nije bitno koja je tema, o njoj se mora popričati svakog dana i znati sve. Nije čudno da ljudi često miješaju pojmove pa tvrde kako se klima “mijenja svaki dan”. Naravno, mijenja se vrijeme, a ne klima.

Glavni krak transsibirske željezničke pruge (od Moskve do Vladivostoka) dug je 9300 km. Gradnja je započela 1891.g. a pruga koja je dijelom vodila i preko Kine je završena 1904.g. Dakle ukupno 13 godina u siromašnoj i nerazvijenoj Rusiju.

U prošlom postu sam naveo nekoliko primjera biljaka koje rastu uz zalijevanje slanom vodom. Postoji još niz onih koje toleriraju različite nivoe slanosti, više o tome na:

http://www.biosalinity.org/salt-tolerant_plants.htm

A sad konačno o naslovnoj temi.

Sahara je pustinja površinom nešto manja od Europe – 9 milijuna km². Godišnja količina oborine može biti od 1 do 10 mm (za usporedbu u Zagrebu padne oko stotinu puta više – 850 mm). Pustinja kao pustinja – reklo bi se. Imala je Sahara i puno značajnijih razdoblja u kojima su ljudi, biljke i životinje mogli uspješno živjeti ali o tom razdoblju u nekom sljedećem postu.

Predlažem da se napravi vodovod morske vode koji bi kroz Saharu spojio Atlantski ocean i Sredozemno more. Prolazio bi kroz Mauritaniju, Mali, Alžir, Niger, Čad i Libiju. Ukupna dužina glavnog kraka bi bila oko 6 000 km. I to je to.

Bio bi potreban priličan broj pumpi koje bi ovu vodu dizale na površinu i tako omogućio navodnjavanje okolnog tla, ali to uz današnju solarno-strujnu tehnologiju ne bi trebao biti problem. Samo kao primjer – prvih 250 km na ulazu u Maritaniju tlo se podiže za manje od 60 m. Ukupno je maksimalna visina koju treba savladati 500 m nad morem, pa to usporedite s Burj Khalifom (najvišim neboderom na svijetu) u koju tjeraju vodu na oko 800 m. Dakle, nikakav problem za današnju tehnologiju. E sad, što bi se time dobilo?

Ne znam koliko vam mašta radi ali zamislite zelenu Saharu. Uz nove biljke vrlo brzo bi stanište našle razne vrste kukaca, vodozemaca, ptica, a nije nikakav problem uzgajati ni domaće životinje. Pogledajmo kako izgleda delta Nila prema okolnom dijelu.

Voda, Sunce i CO₂ su više nego dovoljni za održanje života.

Veći dio morske vode bi služio za navodnjavanje halofitnih kultura, manji bi se mogao desalinizirati (opet uz pomoć solarne energije) za ljude i životinje. Novonarasle biljke bi postale ogromni spremnici CO₂ koji, bez razloga, toliko smeta ljudima.

Takozvani problem dizanja razine mora riješio bi se dovođenjem morske vode na površinu veličine Europe. Veliki broj ljudi bi mogao živjeti na novo uređenim prostorima, a hrana i energija bi pojeftinile.

Postoji i varijanta izgradnje kanala umjesto vodovoda, ali ne znam da li bi se kome to isplatilo (ne znam dovoljno o brodskom prometu).

Možda se jednom i napravi ovakav projekt, a čini mi se da bi jednog dana, osim politike, osnovni problem mogao biti protest kvazi zelenih koji bi se vjerojatno odmah pobunili da će neke pustinjske vrste biljaka i životinja imati manje životnog prostora.