Škotski znanstvenici su 2011.g. u potpunosti sekvencirali DNK strukturu krumpira. Kaže se da će to otkriće u budućnosti omogućiti uzgoj boljih vrsta krumpira njihovim genetskim modificiranjem. Krumpir je treća svjetska biljka po potrošnji (nakon riže i pšenice), a uzgaja se kloniranjem, odn. plod se razreže na nekoliko komada od kojih svaki ima pupoljak, pričeka deset do mjesec dana u vlažnim uvjetima i onda posadi.
Osjećam da nisam u pretprošlom postu dovoljno objasnio značaj Marc van Rijsselberghe-ovog otkrića krumpira i ostalih biljaka koje uspijevaju uz navodnjavanje mješavinom slatke i morske vode (bočatom vodom). Od ukupne količine vode na Zemlji 0.8% je dostupne slatke vode, a u poljoprivredi se koristi preko dvije trećine (70%).
Jedan nizozemski farmer (van Rijsselberghe) bio je dovoljno tvrdoglav (a pretpostavljam da je nizozemska štedljivost također igrala ulogu jer je morska voda besplatna) da iskuša svjetske autoritete i sam provjeri činjenice. Način odabira otpornih pojedinačnih biljaka je bio starinskim sistemom pokušaja i pogreške. Pritom je 70% biljaka uvenulo, a od ostatka je 3% bilo onih koje su zadovoljavale kvalitetom i količinom. Jednako, ako ne značajnije, je to što je to uspio bez skupih i potencijalno štetnih genetskih modifikacija. Naime, uz gene postoje i epigeni čija odlika je mogućnost prenošenja informacija (u ovom slučaju mogućnost preživljavanja u novim, slanim uvjetima) bez promjene DNK strukture na sljedeću generaciju biljaka.
Salinitet vode uobičajeno se mjeri električnom vodljivosti u deci Siemensima po metru (dS/m).
Svjetska organizacija UN-a za hranu i poljoprivredu FAO u priručniku iz 2002.g. (Agricultural Drainage Water Management in Arid and Semi-Arid Areas, FAO, Rim, 2002.) u aneksu I. (str.146) navodi za krumpir da mu je granica preživljavanja (prag slanosti) 1.7 dS/m.
Pogledajmo isječak iz van Rijsselberghe-ove prezentacije
Brojevi (4, 8, 12, 16 i 20) ispod sanduka krumpira su u dS/m. Krajnja vrijednost slanosti pri kojoj je uzgojen zadovoljavajući krumpir je preko 10 puta veća od one deklarirane u priručniku FAO-a. Toliko o autoritetima i njihovom zastarjelom znanju. Naravno prinosi pri povećanom salinitetu su manji od uobičajenih 60 tona po hektaru (u Nizozemskoj), ali opet znatno veći od onih koji se trenutno mogu dobiti na zaslanjenim površinama Pakistana, Kenije i drugih zemalja.
Genetsko modificiranje biljaka vidim prije svega kao industriju biljnih eunuha. Osim povećanog prinosa (ali često lošije kvalitete), osnovni njihov cilj je dulji vijek trajanja. Nije stoga čudno da u domaćim trgovinama možemo kupiti kruške iz Južnoafričke republike koje izgledaju kao da su netom ubrane, a rajčice ostavljene na sobnoj temperaturi i nakon dva mjeseca nisu istrunule.
Jesmo li se zaista ikad pošteno zapitali što je korov i kako to da za par godina razvije otpornost na herbicide, pa treba primijeniti sve novije i jače otrove?
Klima i Energija 