COP27 – beznačajan ritual za Kinu i Indiju

U poplavi besmislenih izjava o tome kako ljudska rasa upravlja klimom planeta i što i koga sve moramo žrtvovati da bi planetu od toga, kao, bilo bolje, a nama sigurno lošije, pravo osvježenje je članak Vijay Jayaraja objavljen u online magazinu “American Thinker” 7. studenog ove godine

COP27 – beznačajan ritual za Kinu i Indiju

Prošli tjedan je Greta Thunberg je nazvala COP27 klimatski sastanak prevarom koja omogućuje “zeleno pranje mozga, laži i varke”. Mlada klimatska aktivistica je, za promjenu, vjerojatno u pravu.

Mnoge europske zemlje koje su na prošlim sastancima obećavale da će se odmaknuti od korištenja ugljena, nafte i prirodnog plina nisu ispunile svoja obećanja. U slučaju zemalja u razvoju koje značajno ovise o ugljikohidratima, gluma je još prozirnija. Za njih su sastanci postali bezvoljni ritual zelenog pravovjerja dok istovremeno namjeravaju povećati potrošnju fosilnih goriva potrebnih za održavanje svojih gospodarstava.

Neće biti različito ni ovaj tjedan kad u Egiptu kreće 27. izdanje UN-ove konferencije stranaka, sa sumornim predviđanjima i svečanim, ali praznim obećanjima.

Indija i Kina, dva najveća potrošača fosilnih goriva, će nastaviti na sastanku igrati formalnu ulogu prije nego što će pristati na pritiske zelenog svećenstva kojim dominiraju zapadne vlade. Energetske potrebe dviju azijskih nacija – i drugih poput njih – su prevelike da bi se drugačije postupilo.

Čak ni geopolitičke napetosti sukoba u Ukrajini nisu zaustavile ove države u njihovoj odlučnosti da osiguraju više fosilnih goriva. Kina je najveći prekomorski kupac ruske sirove nafte s količinom od jednog milijuna barela dnevno. Indija ne zaostaje mnogo. Rusija je trenutno najveći opskrbljivač Indijskog potkontinenta, čineći 22 posto ukupnog uvoza.

Indija ima tri stotine milijuna siromašnih ljudi koji žive s manje od dva dolara dnevno. Država mora osigurati energiju po razumnim cijenama kako bi izbjegla inflaciju koja bi bila katastrofalna za srednji i siromašniji sloj stanovništva.

Indijsko obećanje prema Pariškom klimatskom sporazumu je neobvezujuće što joj omogućuje da postavi svoje energetske prioritete ispred ciljeva smanjivanja emisija. Njeno prihvaćanje neto nula bezumlja je, u najboljem slučaju, bilo mlako postavljajući daleki i praktički besmisleni cilj na 2070. godinu. Indijsko državno tijelo za ugljen (CIL) ima ambiciozan cilj proizvodnje ugljena od milijarde tona godišnje.

Iako je brojka impresivna, čini se blijedom prema onoj kineskoj. Prošle godine kineska proizvodnja ugljena je bila preko četiri milijarde tona i predviđen je daljnji rast u sljedećim godinama. Prema Energetskoj informacijskoj administraciji SAD-a: ”Kina je daleko najveći proizvođač i potrošač ugljena s 46 posto ukupne svjetske proizvodnje i 49 posto svjetske potrošnje – gotovo kao sve ostale države zajedno.”

Ironično je da je proizvodnja ugljena počela rasti nakon što se Peking priključio Pariškom sporazumu 2016. godine. Još je više začuđujuće da je većina obnovljivih izvora energije napravljena u Kini u tvornicama koje su dobijale energiju iz termoelektrana na ugljen. Kineski ugljen je zaslužan za proizvodnju više od 60 posto solarnih panela na svijetu.

Niti Pariški sporazum iz 2016. niti neto-nula pokret nisu bili u stanju promijeniti kinesku i indijsku ovisnost o fosilnim gorivima. Za razliku od Europe, nijedna država nije voljna žrtvovati ekonomskii rast i određenu razinu energetske neovisnosti zbog destruktivnih i nedostižnih ciljeva klimatskih alarmista.

Zelena obećanja Kine i Indije na COP27 bit će, u najboljem slučaju, površna.