Za one koji ne znaju njemački, Lebensraum znači životni prostor, a ima i više značenja, od biologije do društva i države (virnite Wikipediju). Tekst bi se mogao zvati i “Kako uništiti prirodu zbog “većeg dobra””. Idemo redom. Osnovni problem (osim nepouzdanosti opskrbe) obnovljivih izvora je mala gustoća energije koju prikupljaju. Potrebna je velika površina kako bi se prikupilo koliko-toliko energije vjetra i sunca. U Njemačkoj se upravo ruši 2 000 hektara tisućljetne šume Reinharsdwald kako bi se postavilo 18 vjetroturbina pojedinačne visine do 240 metara (preko tri puta više od Đakovačke katedrale ili beogradskog Hrama Svetog Save ili minareta Sultan Ahmedove džamije u Bugojnu – najvišeg u Bosni i Hercegovini.)
Kako kaže njemački Bild: “Bajkovita šuma braće Grimm postaje žrtva energetskog zaokreta”. Ne prolazi to baš glatko, najavljene su i sudske tužbe, ali se rušenje nastavlja. Riječima ministrice za okoliš Hessena: “Moramo sada sjeći šumu kako bismo je dugoročno spasili u budućnosti zbog klimatskih promjena.” Dotična gospođa Priska Hinz je članica njemačkih “Zelenih”. Njoj činjenice nešto i ne idu. Prosječna temperatura tog dijela Njemačke je 16 oC niža od one koja vlada u Amazonskoj prašumi, pa će trebati oko 800 godina da i u Hessenu može izrasti prašuma, ako se nastavi službeni trend zagrijavanja planeta. Valjda misli da je bolje sad sve posjeći pa za 800 godina neće morati brinuti o prašumi u Hessenu.
Brinu “Zeleni” i o pticama; ostavit će im neka područja u kojima se vjetroturbine neće graditi. Jedini problem je naučiti ptice da lete samo u zaštićenim područjima ili bi možda bilo bolje da ih se pozove na sastanak i pokaže na karti gdje da lete kako ne bi postale žrtve oštrica čija obodna brzina je nekoliko stotina kilometara na sat. Svašta. Budući da Njemačka planira krajem godine zatvoriti tri preostale nuklearke, trebat će im najmanje još dvjesto puta toliko površine kako bi možda nadoknadili manjak, jer što ako vjetra bude manje od previđene vrijednosti. O razvoju, povećanom korištenju struje u automobilima, za privredu i grijanje nema ni govora.
I na moru se gradi. Prije dvije godine Njemačka je imala 1 469 vjetroturbina postavljenih u Sjevernom i Baltičkom moru. Da li biste htjeli da se ovo dogodi na Jadranu? Bila bi zanimljiva jedriličarska regata kroz ovo minsko polje.
U velikoj Kini izgleda da jednako nedostaje prostora za obnovljive izvore. Iako Kina ima, onako odokativno, oko milijun km2 pustinje odlučili su solarne panele postaviti malo bliže i na drugačijem mjestu, na planinu Taihang.
Prema službenom videu sve ovo što vidite solarnih panela je instalirana snaga od 20 megavata, a prosječno se iz toga danju (noću je proizvodnja nula) može dobiti 2 megavata, odnosno deset puta manje od naše hidroelektrane Miljacka izgrađene 1906. godine.
I mi konja za trku imamo. Najavljena je izgradnja vjetroelektrane u Lici u blizini Otočca, na području četiri općine. Prije tri godine bilo je predviđeno postaviti 34 vjetroturbine ukupne snage 120 ili 136 megavata (ovisno o modelu turbine). U međuvremenu je instalirana snaga narasla na 425 megavata. Za takvu instaliranu snagu potrebno je postaviti oko 100 vjetroturbina. Iako još nisu sigurni o položajima turbina, investitori već znaju koliko će struje proizvoditi, bolje reći nadaju se da će se iskoristiti 27% postavljene snage, što je desetak posto više od onih u Njemačkoj.
Uz turbine treba izgraditi 25 kilometara cesti i dalekovode koji će prenositi struju. Pretpostavljam da Hrvatske šume već trljaju ruke od budućeg profita koji će im donijeti sječa šume. Sa slike je vidljivo da ptice neće dobro proći, slično ribama kad jednom uđu u vršu.
Ono glavno ružno kod vjetroturbina čak i nije slika, nego ton, odnosno buka i vibracije koje proizvode. Meni je tog jezivog brujanja dosta nakon par sekundi, a ako su nam šumske životinje iole slične bit će i njima. Njihov problem, a trebao bi biti i naš u 21. stoljeću, je što one moraju biti u stanju čuti prirodne zvukove kako bi preživjele (sakrile se od predatora ili čule budući plijen). I dok se mi možemo udaljiti, životinje nemaju puno izbora, a u budućnosti će imati još manje.
Ne znam kako vi, ali kad se rijetko uputim u šetnju šumom, najviše me privlači mir i priroda. Ljudi šetaju ili planinare upravo zato da izbjegnu beton i nervozu urbanog. Dođeš na neki vrh, a umjesto ljepote planina oko sebe vidiš stotine vjetroturbina. “Novo normalno”.
Već dulje vremena tinja neslaganje između ljubitelja prirode i “zaštitara” klime. S jedne strane su ljudi koji zaista vole i brinu o prirodi, a s druge uglavnom bezbrižna gradska mladost i političari. Što više budemo brinuli o “zaštiti” klime to ćemo imati manje prirode da je zaštitimo. Pomalo je paradoksalno da je zaštita prirode u suprotnosti sa “zaštitom” klime, budući da je i jednima i drugima nazivno isti cilj. Uvijek sam bježao od argumenta “zbog većeg dobra”, jer se bezbroj puta pokazalo da to “veće dobro” ne postoji.
Zasad se planinari i ljubitelji prirode puno slabije čuju jer ih službeni mediji ignoriraju, iako se zna da je živo drveće ogroman prirodni rezervoar CO2. Ako ne bude vidljivije pobune, planinarima će preostati nabaviti dobro računalo i 3D naočale, pa mogu planinariti ili voziti bicikl u svojoj sobi, jer im drugi prostor neće ni preostati. To naravno mogu raditi kad ima sunca ili vjetra jer inače neće biti struje.
Na kraju pitanje: kako to da u mnogim državama postoji ministarstvo zaštite okoliša i energetike? Nije li taj ministar u stalnom sukobu interesa sa samim sobom?
primjer zvuka vjetroturbina:
Klima i Energija 