Nevolja nikad ne dolazi sama

U rezultatima rada Connolly et al, 2021. (ovdje) sam primijetio jedan grafikon koji mi je privukao pozornost. Naime, u IPCC-ovoj modelskoj shemi utjecaj Sunca i vulkana je vrlo malen i međusobno se poništava, tako da ne postoji dugoročni trend utjecaja na globalnu temperaturu.

Temperaturni odmak (anomalija) u odnosu na 20. stoljeće.
Lijevo – temperature u ^oC, dolje godine, dugoročni trend je 0 ^oC

Na prvi pogled čini se da takva pretpostavka ima smisla. Vulkanski dim zastire sunčevo zračenje, a sumporov dioksid u dimu ga odbija, pa su temperature na Zemlji niže. Podaci o malim pozitivnim promjenama sunčevog zračenja koje je IPCC odabrao djeluju suprotno, pa se tako njihovi efekti poništavaju.

Budući da povijest ne počinje 1850. godine (kao što bi IPCC želio), pogledajmo kako je sunčeva aktivnost izgledala malo ranije. Vratimo se u Malo ledeno doba koje je bilo najizraženije u 17. i 18. stoljeću. U to vrijeme postojao je tzv. Maunderov minimum sunčeve aktivnosti, vrijeme opće neimaštine u kojem je ljudski život ovisio o tankim zalihama hrane i drva za grijanje. Maunderov minimum je razdoblje produljene vrlo male sunčeve aktivnosti koje je trajalo sedamdeset godina.

Iz prezentacije dr. Abdussamatova. Lijevo – broj sunčevih pjega, dolje – godine

Istaknuti IPCC-ovci, poput Michaela Manna pretpostavljaju (bolje rečeno navijaju za to) da su Malo ledeno doba prije svega uzrokovale velike erupcije vulkana.

Pogledajmo što je 2003. godine pronašao J. Střeštik u svom radu o dugoročnoj povezanosti sunčeve i vulkanske aktivnosti.

Lijevo – indeks kiselosti (puna linija) i godišnji broj sunčevih pjega (crtkano), dolje – godine. Indeks kiselosti je posredna mjera vulkanske aktivnosti

Primjetno je da postoji obrnuto proporcionalan odnos. Drugim riječima, što ima više sunčevih pjega (sunčeve aktivnosti), manja je vulkanska aktivnost, pri čemu autor ne daje moguće uzroke ovakve povezanosti.

U međuvremenu nitko ne spominje da živimo na magnetiziranom planetu koji ima tekuću željeznu jegru, neku vrstu tekućeg magneta čije magnetsko polje se mijenja i u ovisnosti o količini i vrsti visoko energiziranih čestica koje dolaze iz Svemira i sa Sunca (kozmičke zrake i sunčev vjetar).

Budući da ne pišem znanstveni rad imam veću slobodu pa evo kako ja to vidim. Postoje barem dva moguća mehanizma utjecaja sunčeve aktivnosti na naše vulkane. Jedan je izravan; visoko energizirane čestice sunčevog vjetra tako deformiraju Zemljino magnetsko polje da na neki način „guše“ vulkansku aktivnost. Drugi je više na tragu Svensmarkove teorije primjenjene na vulkansku aktivnost. U razdobljima povećane sunčeve aktivnosti, sunčev vjetar otklanja kozmičke zrake i smanjuje njihov utjecaj na Zemljino magnetno polje. Jednostavnije rečeno, kozmičke zrake djeluju na povećanu vulkansku aktivnost, a njihov utjecaj (posljedično i vulkanska aktivnost) se smanjuje povećanom sunčevom aktivnosti.

Prema dr. Abdussamatovu (ovdje), Sunce ulazi u razdoblje smanjene aktivnosti svog dvostoljetnog ciklusa, pa se repriza Malog ledenog doba može očekivati već za nekoliko desetljeća. Da vidimo što nam to donosi. Čak i malo sniženje temperature je izuzetno važno jer će potaknuti druge promjene, koje će također snižavati temperaturu. Povećanje površina pod snijegom i ledom više će reflektirati, a manje upijati sunčevo zračenje. Smanjit će se koncentracija stakleničkih plinova u atmosferi. Biljni svijet će se smanjiti, što zbog hladnijeg vremena, što zbog smanjenja koncentracije CO₂ u zraku, a vulkanska aktivnost će se povećati, ponovno snižavajući temperaturu planeta. Razjasnimo ovo o topljivosti plinova u vodi. Za razliku od svakodnevnog razmišljanja, što je voda hladnija, to može primiti više ugljikovog dioksida što istovremeno znači da će ga u zraku biti manje.

Topljivost ugljikovog dioksida u vodi. Lijevo – topljivost, dolje – temperatura vode

Zašto sunčeva aktivnost ne smije imati veću ulogu u klimi Zemlje, iako je Sunce naša jedina prava grijalica? Ako se Suncu prizna veći značaj u Malom ledenom dobu onda ga svakako mora imati i pri zagrijavanju planeta. I tu nastaje problem, jer klimatske promjene ne smiju biti prirodne. „Stručnjaci“ bi izgubili podršku političara željnih poreza na ugljik, multinacionalnih kompanija i banaka koje ubiru ogroman novac od „obnovljivih“ izvora energije, medija željnih senzacionalizma i plašenja naroda, ne bi bilo više novca za superračunala za igranje modelima, a i značaj bi im se smanjio. Uglavnom, izgubili bi sve, državama bi pala kula od ugljikovih karata koju su slagali desetljećima, a od Sunca se ne može tražiti da plati porez.