Judith Curry je profesor emeritus klimatologije i bivša pročelnica katedre za atmosferske i oceanografske studije Tehnnološkog instituta u Georgiji. Sudjelovala je u radu radnih skupina američke Akademije znanosti, meteorološke službe i NASA-e, a za svoj doprinos klimatologiji je i nagrađivana od strane Američkog meteorološkog društva i Nacionalne znanstvene zaklade.
Curry se 2017. godine povukla sa sveučilišta zbog, kako je rekla, „otrovne prirode znanstvenih diskusija o antropogenom globalnom zagrijavanju“.
Pročitao sam nekoliko njenih članaka koji jasno govore da se radi o izuzetnoj stručnjakinji jakog osobnog i stručnog integriteta. Ovdje prenosim njen petominutni govor (što je bio vremenski okvir za sve predavače) studentima tehnike u Kanadi.
Judith Curry: Petominutni sažetak rasprave o klimi
Započnimo kratkim sažetkom onoga što se naziva „klimatska kriza“:
Radi se o zagrijavanju. Zagrijavanje smo mi prouzročili. Zagrijavanje je opasno. Moramo hitno prijeći na obnovljivu energiju kako bismo zaustavili zagrijavanje. Jednom kad to napravimo, morska razina će prestati rasti, a vrijeme neće biti tako ekstremno.
Što nije u redu s ovom pričom? Ukratko, puno previše smo pojednostavili i problem i njegova rješenja. Složenost, nesigurnost i dvosmislenost postojećeg znanja o klimatskim promjenama se skrivaju od politike i javne rasprave. Predložena rješenja su tehnički i politički neizvediva na globalnoj skali.
Ono specifično za znanost o klimi. Osjetljivost klime na podvostručenje količine ugljikovog dioksida ima faktor nesigurnosti tri (300 posto, op. prev.). Predviđanja alarmantnih utjecaja (na vrijeme, op.prev.) klimatskih modela u 21. stoljeću vođeni su jednim od više scenarija emisija, RCP8.5, koji je vrlo nevjerojatan. Predviđanja klimatskih modela zanemaruju scenarije prirodne klimatske promjenjivosti koja dominira u međugodišnjim i višedesetljetnim vremenskim okvirima. Na kraju, smanjivanje emisija (CO2, op. prev.) će malo doprinijeti poboljšanju klime 21. stoljeća; ako vjerujete klimatskim modelima, glavnina utjecaja smanjivanja emisija će se osjećati u 22. i sljedećim stoljećima.
Da li je zatopljenje „opasno“ ili ne, je vrijednosno pitanje o kojem znanost ne može ništa reći. Prema IPCC-u, ne postoje dokazi o promjenama globalnih čestina jačina uragana, suša, poplava ili šumskih požara. U SAD-u države koje bilježe daleko najveći rast stanovništva su Florida i Teksas, države s toplom klimom na jugu zemlje. Vrijednost nekretnina uz obalu vrtoglavo raste. Osobni izbori i tržišne vrijednosti još uvijek ne smatraju globalno zagrijavanje „opasnim“.
Klimatske promjene su velika priča (narativ) u kojoj su promjene izazvane čovječanstvom postale prevladavajući uzrok društvenih problema. Sve što se loše dogodi pojačava uvjerenje kako možemo učiniti samo jedno kako bismo spriječili društvene probleme – prestati koristiti fosilna goriva. Ova velika priča pogrešno nas usmjerava prema razmišljanju da će, ako riješimo problem antropogenih klimatskih promjena, svi ostali problemi biti također riješeni. Ovo vjerovanje nas odvodi od dubljih istraživanja pravih razloga ovih problema. Krajnji rezultat je sužavanje naših gledišta i izbora načina (politika) koje smo spremni razmotriti suočavajući se sa složenim pitanjima kao što su javno zdravstvo, vodni resursi, vremenske katastrofe i državna sigurnost.
Da li to znači da ne trebamo učiniti ništa u vezi s klimatskim promjenama? Ne. Trebamo raditi na smanjivanju našeg utjecaja, što nije jednostavno za planet sa sedam milijardi stanovnika. Trebamo raditi na tome da smanjimo zagađenje zraka i vode. Od pradavnih vremena su se ljudi prilagođavali klimatskim promjenama. Bez obzira na to da li ćemo u sljedećim desetljećima uspjeti značajno smanjiti emisije ugljikovog dioksida trebamo smanjiti našu ranjivost prema ekstremnim vremenskim i klimatskim događajima.
O energiji. Kad bi sve ostalo jednako, svatko bi više volio čistu, a ne prljavu energiju. Ali, sve ne ostaje jednako. Potrebni su nam sigurni, pouzdani i ekonomski dostupni energetski sustavi za sve države svijeta. Ovo uključuje i Afriku, u kojoj energetska mreža nedostaje u mnogim zemljama. Potrebna nam je infrastruktura 21. stoljeća za električne i prevozne sustave, kako bismo podržali stalno i rastuće blagostanje. Žurba uvođenja obnovljivih tehnologija 20. stoljeća nas dovodi u opasnost da protratimo sredstva na neodgovarajuću energetsku infrastrukturu i povećamo ranjivost prema vremenskim i klimatskim ekstremima.
Kako će se ponašati klima u 21. stoljeću je pitanje iznimne nesigurnosti. Jednom kad se uvaži prirodna promjenjivost klime može se pokazati da su promjene relativno blage ili možemo biti suočeni s nepredviđenim iznenađenjima. Moramo povećati našu fleksibilnost bez obzira s čim će nas suočiti buduća klima. Pucamo sami sebi u stopalo ako žrtvujemo ekonomsko blagostanje i opću društvenu fleksibilnost na oltar hitnog prijelaza na obnovljive tehnologije 20. stoljeća.
Moramo se podsjetiti da bavljenje klimatskim promjenama nije samo sebi cilj i da klimatske promjene nisu jedini problem s kojim se suočava svijet. Cilj bi trebao biti poboljšanje ljudskog blagostanja u 21. stoljeću pri čemu istovremeno okoliš treba zaštititi što je više moguće.
Klima i Energija 