Buraz

Priroda se gotovo neprimjetno namrštila, a Zagreb i okolica se dobro zatresli i još se tresu. Ovaj zadnji potres je imao epicentar dva km zrakom od kuće. Dobra mi je fora ono: “Bit će još potresa, ne znamo kad, gdje i koliko jakih, ali nemojte paničariti.“ To se zove korisna informacija.

Moj brat je likovni umjetnik koji desetljećima živi u Njemačkoj. Jednom mi je poklonio svoj dnevnik i prozu s kraja sedamdesetih. Ako ste mislili da se tu ima što čitati, prevarili ste se. Kad je prošao tu svoju literarnu fazu, odlučio ju je pretvoriti u likovno djelo. Nije valjda lud da netko kasnije čita njegove intimne misli. Uglavnom, temeljito je poderao sve stranice i stavio ih u prešu. Rezultat su dva smeđa pravokutnika, tvrda kao kamen. Gledati možeš, čitati ne. Meni zanimljivo i provokativno, u svakom slučaju puno efikasnije, sigurnije  i likovno zanimljivije od trakica koje ostanu nakon shredder-a (one naprave koja se koristi u filmovima kad negativci u svom uredu uništavaju dokumentaciju).

Prilijepio sam ih na dva platna za slikanje i postavio na zid s po dva čavlića svaki objekt tako da stoje horizontalno. Zanimljivo kako ih je Priroda potresom rearanžirala tako da su ostali visiti na po jednom čavlu. Nije loše ni ovako. Ne mislim ih vraćati u originalni položaj još neko vrijeme, da se Priroda ne bi naljutila pa ih bacila na pod.

Sjećam se više njegovih radova s izložbe Galerije suvremene umjetnosti u Zagrebu (dok je još bila na Gornjem gradu). Jedan od boljih je bila željezna konveksna ploča postavljena na pod u prolaz između dvije izložbene prostorije. Nije se mogla zaobići nego si morao stati na nju. Trik je bio u tome da se ploča uz glasni „bang“ vraćala u prvobitni položaj čim bi čovjek krenuo dalje. Naravno, svi oni lažno zamišljeni kvazireligiozni posjetitelji koji još nisu došli do zamke se okreću i kritiziraju pogledom: “Kako možeš biti tako glasan u hramu umjetnosti?“ Buraz je takvu vrstu intervencije zvao demokratizacija prostora. Umjetnost nije religija i ne može postojati bez ljudske interakcije, inače čemu sve. Zašto bi izložbe trebale biti religiozni prostori gdje svi šute, šapću i ozbiljni su kao da pripremaju teroristički napad. Kasnije sam puno slobodnije razgledavao razne objekte bez šaptanja. Zarazila me burazova demokratičnost. Tko i kad bude imao priliku, preporučujem Miroov muzej u Barceloni. Ne samo što je čovjek imao maštu nego je i izuzetno zabavan. Mi smo obiteljski nastojali pogoditi naslov skulptura prije nego što bismo vidjeli službeni naziv pojedine i bilo nam je vrlo zabavno (valjda kao i Mirou kad ih je slagao). Ima i vrhunskih ozbiljnih djela koja nisu smiješna i tu se slažem s Kristinom (ovdje), ali nekako što sam stariji to više cijenim kombinaciju dobre forme, sadržaja i vica. Kao što je rekao Frank Capra: “Film ima samo jedan smrtni grijeh – dosadu.“ Na kraju, svim meteorolozima koji pošteno rade svoj posao, želim sretan svjetski dan meteorologa, što god to značilo.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.