Antarktika

Kad čovjek pomisli na Antarktiku prva misao je nepregledna ledena pustoš. Na sjevernim rubovima kontinenta cijelu godinu živi nekoliko vrsta ptica i tuljana. Svi su isključivo mesožderi i žive od morskih manjih životinja. Zanimljivo je da Carski pingvini (najveća vrsta pingvina visine do 130 cm i težine 40 kg) polažu jaja na temperaturama i do -40 ^oC. Njihova populacija procjenjena je na 600 000 raspoređenih u 45 kolonija. Nećete vjerovati, ali i za njih postoji model koji prognozira da će do 2100. godine biti ugrožena vrsta zbog klimatskih promjena. Trik s Arktikom i 39 000 ugroženih polarnih medvjeda im nije prošao, pa su prešli na južnu polutku.

Argentinska baza Esperanza – crvena točkica

Raskokodakali se mediji o nezapamćeno visokoj temperaturi mjerenoj u argentinskoj bazi Esperanza na Antarktiku. Konačno dokaz da se i Antarktika nepovratno zagrijava. Baza je osnovana 1953.g. i ima 55 stanovnika. Desetero djece je rođeno od osnutka baze i godišnje navrati preko tisuću turista. Temperaturni raspon u Esperanzi je od -38 do +18 ^oC. I nije neka uživancija.

Dolje desno Esperanza, gore lijevo Južna Amerika

Esperanza je baza na samom vrhu Antarktike, na poluotoku Trinity. Obzirom na položaj, prevladava oceanski utjecaj na klimu, a do Južne Amerike je tristo kilometara manje nego do glavnog antarktičkog kopna.

Kad se malo pogleda raspon temperature zraka, vidi se da bi se stanovnici sibirskog Verhojanska (koje nije najhladnije mjesto na svijetu, ali je blizu) samo nasmijali i odmahnuli rukom. Njih preko tisuću živi u rasponu temperatura od +37 do -68 ^oC. Naselje su (kao utvrdu) osnovali Kozaci 1638.g. Toliko o rekordima. Ne znam zašto, ali mi se čini da suvremeni čovjek misli kako je Antarktika njegov pronalazak. Nije, odn. nije tako suvremen kako se često misli.

Dva ruska jedrenjaka „Vostok“ i „Mirni“ poslana da istraže „Južni“ ocean su oplovila Antarktiku 1820.g. i od njih potječu prve geografske karte tog područja. Bilo je još istraživačkih (ratnih) i trgovačkih nizozemskih, španjolskih i engleskih brodova koji su, namjerno ili slučajno, tumarali krajnjim jugom Zemlje.

“Vostok” i “Mirni” na prigodnoj kovanici

Tri stotine godina ranije svi su bili zainteresirani za prolaz između Atlantskog i Tihog oceana kojim bi nekako zaobišli rt Horn, gdje je obično vladalo loše vrijeme, a bilo je i dosta ledenjaka. Panamski kanal nije postojao sve do 20.st. pa je od značaja bilo pronaći prečac. Tko bi drugi nego Magellan to uspio, pa se njegov prolaz koji značajno skraćuje rutu i danas koristi.

Malo, pomalo su svi koji su imali dovoljno novca, počeli raditi istraživačke stanice na Antartkici. Svega tu ima, i Bugara i Rumunja, Čeha i Korejaca, uz sveprisutne one veće i utjecajnije. Svatko tko i malo drži do sebe ima istraživačku stanicu. Ne znam šta Hrvati čekaju. Bugarska baza se zove Sv. Kliment Ohridski. E da, u vrijeme Klimenta, Ohrid je bio najzapadniji dio Bugarskog carstva. Eto ponovno prilike za neki novi rat u budućnosti. Jadni Makedonci, malo bi ih odgrizli jedni, malo drugi dok na kraju ništa ne bi ostalo. Uglavnom, što sadašnjih, što bivših, nabrojao sam 166 istraživačkih stanica. Sve rade na naftu, odn. benzin, pa se onda čude povišenoj temperaturi.

Zanimljiva je priča o novoj i staroj njemačkoj stanici Neumayer II i III. Neumayer II je postavljena 1992.g. i do 2009. je služila svrsi, kad je postavljena nova.

Na slici su dvije male crvene mrlje u sredini dvojica istraživača. Kako to izgleda iznutra na sljedećoj slici.

Kad su već napravili novu, nije bilo razloga brinuti o staroj. Tako je Neumayer II danas, nakon deset godina otišao 15 metara u dubinu. Nisu kontejneri propali nego je palo toliko snijega i uskoro se očekuje da težina snijega slomi konstrukciju kontejnera. Eto zato nova stanica ima hidrauličke noge. Tko će stalno čistiti snijeg na brzo topivoj Antarktici. Ne znam da li su montirali i gumeni čamac tako da može odmah i zaplivati (zlu ne bi trebalo). Kako možda u stvarnosti (bez leda) izgleda Antarktika prikazuje sljedeća slika.