Krleža i klimatske promjene

Reče mi prijatelj Žarko da malo više sebe dam u tekstove. Evo onda malo više mene.

U Razgovorima s Miroslavom Krležom Predraga Matvejevića (Naprijed, 1969.) Krleža svojim protivnicima na književnoj ljevici poručuje (citat je iz Dijalektičkog Antibarbarusa): “Pitam svu ovu masu naših književnih dijalektičara, poeta, poetessa, novelista…, zašto se ne bave stvarnim pitanjima životinjske bijede naše civilizacije…Zašto gnjave čitalački svijet svojim početničkim beletrističkim škrabanjem, a ne će da pišu stvarno o pitanjima crijeva, o pitanjima spola i bolesti…“

Najkraće, nije dovoljno pisati „Živjela revolucija i radnička klasa!“. Ako niste talentirani, bolje pišite političke pamflete, a ne književnost. (Koga to zaista zanima morat će sam pročitati barem Razgovore.)

Krleža je u svojim djelima zaista odlično osvjetljavao bijedu „malih“ ljudi u žrvnju različitih životnih nedaća.

Krleža (čovjek s rukama u džepovima), detalj sa spomenika selječakoj buni A. Augistinčića u Stubici

Khevenhiller (dio iz Balada Petrice Kerempuha) koji ovdje prenosim u skraćenoj verziji:

Nigdar ni tak bilo                                                                           
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.

Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.

Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!

Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.

Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.

Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,

bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.

Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.

Prijevod i cijela pjesma na:  http://www.klubputnika.org/zbirka/blogovi/138-balade-petrice-kerempuha-1936/3888-khevenhiller-petrica-kerempuh

Proizvodnjom loše književnosti tadašnji ljevičari (između dva rata) nisu činili uslugu seljacima i radnicima za čije interese su se borili. To je samo bila loša književnost.

Kakve to ima veze s klimatskim promjenama? U političkim stranama svijeta, lijevo se vezuje za „zeleno, obnovljivo, pravedno, progresivno“, a desno za „krupni kapital, naftne kompanije, nepravedno, konzervativno“. Slika je vrlo približna i preštura, ali u osnovi se tako doživljavaju.  

Lijevi intelektualac osjeća potrebu biti u prvim redovima borbe za pravednu stvar. Ono što nedostaje lijevim kvaziintelektualcima je povjerenje u vlastiti um. Lijevi kvaziintelektualac ne može priznati (pa ni samom sebi) da mu nešto nije jasno. On je od onih koji nemaju hrabrosti u razredu, nakon pitanja nastavnika „Ima nekog kome nije jasno?“ podići ruku. On ne čita izvještaje poput komičara V. Eberta, nego sluša autoritete i klima kao da razumije. Kako radničke klase ima sve manje, njegov ljubimac postaje cijeli planet koga će on osobno spasiti od crnih (politička boja), prljavih kapitalista. I tako maršira i viče po raznim tviterima, fejsbucima, instagramima i ostalim virtualnim prostorima (nije valjda lud da ode na ulicu, baš pada kiša). Kao i obično, prednjače „stručnjaci“ društvenih usmjerenja koji govore o klimatskim promjenama kao da su tamo rođeni. Više brinu o jadnim Indijcima nego o susjedu koji kuburi s režijama. Njima nije problem platiti više za „zelenu“ struju. Širom svijeta ga pozivaju slični da mogu iz erkondišn auta u prolazu gledati jadne Indijce, Indonežane, Tajlanđane i ne-znam- koga-sve-ne kako se znoje. I viču:“ Stop climate change!“, a ne vide da se ovi vani znoje zbog tereta koji nose. Sve je to moda „zelene“ elite. Ne zamjeram mladima što viču: “Zaustavimo klimatske promjene!“. Znaju oni da je nešto trulo ne samo u Danskoj, ali su usmjereni u krivom smjeru, kao oni psi kojima dlaka pokriva oči pa ih treba okrenuti za jutarnju šetnju.

Zabrinuti ljevičari pričaju o jačanju desnice u Europi. Ne bih o drugim faktorima, ali sa „zelenom“ energijom je stvar jasna. Običan, normalan radni čovjek intutitivno sluti da se ništa značajno ne događa bez obzira što svi viču da je katastrofa na pomolu. Ono što zna je da nema više obližnje šume za branje gljiva jer su je posjekli za pelete i da se od huka vjetroturbine stalno osjeća loše. Ne pomaže što mu govore da će tako spasiti svijet od pregrijavanja kad mu režije uporno rastu i ne tiče ga se što je Indijcima vruće. Da je bar malo toplije ovdje pa da mu ostane drva za dogodinu. Svi koji žive od rada (bivša radnička klasa) si ne mogu priuštiti ekološke stavove, pogotovo zato što je većina od Frommovog „Imati ili biti“ odabrala ono prvo.

I tu su desne stranke u prednosti. Njihovi ciljevi su puno jasniji – nemaju lažne pretenzije spašavanja planeta nego rade u korist sebe i svojih bližnjih (što je normalno ljudsko ponašanje)

skup zabrinutih kvaziljevičara (isprika papigama)

Za kraj milo za drago. Evo jedne Žarkove novije pjesme (nadam se ne proročke):

Bili su schwarz

U operaciji Weiss

Bili su red

U nebeskom blue

Bili su glanc

Pa onda mat

Bili su tad

I opet su tu

                            Žarko Malić, 2019.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.