Sintetičke plastične tvari nastale su značajno ranije nego što većina ljudi misli. Sredinom 19. stoljeća britanski izumitelj Alexander Parkes je stvorio prvu sintetičku tvar, kasnije nazvanu celuloid, od celuloznih vlakana, kamfora, dušične i sumporne kiseline, vode i alkohola. Iako su vremenom postojali različiti pokušaji sintetiziranja plastičnih tvari, ubrzani razvoj i njiihova primjena započela je nakon Drugog svjetskog rata.
Danas se proizvodi od plastike upotrebljavaju u svim granama ljudske djelatnosti jer je pouzdana, čvrsta ili meka, debela ili tanka, lagana i jeftina. Ne lomi se pri prijevozu, što znači da ima manje otpada i spretna je za primjenu. Ekološki je prihvatljiva budući da, pri izradi i prijevozu, zahtijeva manje energije i sirovina. Tako je, primjerice, staklena boca 18 puta teža od plastične za jednaki volumen.
U poljoprivredi postoji niz primjena plastičnih masa. Bez plastike bi navodnjavanje kap po kap bilo praktički nemoguće. Uz to treba dodati visoke i niske plastenike, crne folije za prekrivanje, posude za cvijeće i presadnice i još mnogo drugih primjena. Time se ostvaruje uzgoj u kontroliranim uvjetima, skraćuje period dozrijevanja biljaka, smanjuje potrošnja vode i pojava korova čime se smanjuje i upotreba herbicida.
U prehrambenoj industriji primjena plastičnog pakiranja proizvoda značajno doprinosi higijenskim uvjetima prodaje, posebno ona prozirna budući da se proizvodi mogu pregledati bez dodirivanja. Jednokratna upotreba smanjuje opasnost od prijenosa, posebno bakterijskih, oboljenja. U trgovačkoj djelatnosti plastična pakiranja značajno smanjuju potrebu za radnom snagom čime smanjuju troškove. Online kupovanje i dostava prehrambenih i ostalih proizvoda također doprinose povećanoj upotrebi jednokratnih pakiranja.
Plastični proizvodi intenzivno se koriste u građevinarstvu i prijevozu, poput različitih instalacija u građevinama i sjedala u zrakoplovima i ostalim vrstama prijevoza. Njihova čvrstoća u kombinaciji s malom težinom je idealna za veću nosivost i manju potrošnju goriva, a vrlo je korisna i u zdravstvu.
Posljednjih godina raste zabrinutost zbog povećane upotrebe plastičnih pakiranja. Ovdje treba razdvojiti dva problema. Jedan su ostaci kemijskih tvari proizvodnog procesa u, primjerice, flaširanoj vodi. Britanski Centar za istraživanje raka ističe da je plastična ambalaža sigurna za korištenje, te da male količine zaostalih kemijskih tvari ne uzrokuju rak, budući da ljudsko tijelo ima mehanizam kojim takve kemikalije izbacuje iz sebe. Treba spomenuti da papirnata ambalaža također u sebi sadrži male količine raznih kemijskih tvari pri čemu je papirna ambalaža osam puta teža i deblja tako da se za njen prijevoz troši više energije, a duljim skladištenjem se mogu na njoj razviti i različiti nepoželjni organizmi.
Druga tema kojoj se posvećuje velika pažnja su podaci o sitnim plastičnim česticama koje se pronalaze u vodi, zraku i hrani, a do kojeg zagađenja dolazi mehaničkim odvajanjem sitnih čestica od pakiranja hrane i pića. Međutim, većina istraživanja se provodi u laboratorijskim uvjetima u kojima se pokusnim miševima izravno u krv ubrizgavaju različite mikro i nano plastične čestice. Vrlo malo radova, kako primjećuje J. Pratta (2023.), se bavi farmakokinetikom i farmakodinamikom, odnosno kolanjem,apsorpcijom i izlučivanjem čestica u organizmu, kao i ljudskim metabolizmom. Prema autorici, vrlo malo čestica se apsorbira, a one koje kolaju u organizmu se nakupljaju u dišnom i probavnom sustavu, jetri i slezeni. Metabolizam može dovesti do biorazgradnje mikroplastike, uglavnom putem enzima i reaktivnih kisikovih vrsta makrofaga, izlaganja fiziološkim tekućinama i mikrobiološke aktivnosti u crijevu. Konačno, većinu mikroplastike uklonit će jetra ili slezena i izlučiti stolicom.
Dio opće potrošačke kulture izrazito se vidi pri primjeni plastičnih proizvoda. Poboljšanje standarda življenja, automatizacija i pojeftinjenje proizvodnih procesa desetljećima pospješuju kulturu bacanja u kojoj je povoljnije nabaviti novo nego popraviti staro. Tek 2024. godine je Europski parlament donio direktivu o pravu na popravak kojom se za vrlo ograničene vrste kućanskih pomagala određuje rok u kojem proizvođač mora osigurati pričuvne dijelove. Međutim, bez obzira na dobre namjere, direktiva će značiti vrlo malo budući da je, na primjer, rok za hladnjake sedam godina. Osim što je rok relativno kratak, u međuvremenu je, zahvaljujući općem trendu odbacivanja pokvarenih uređaja i općenito starijih stvari, broj odgovarajućih obrtnika postao izrazito deficitaran što znači da su popravci i dalje skupi i dugotrajni. Osim toga, povećanje udjela popravaka smanjuje industrijsku proizvodnju. Struktura otpada ovisi o karakteristikama države. Na Slici 1. prikazana je po djelatnostima za područje EU.
Primjetno je da građevinarstvo i rudarstvo doprinosa zajedno preko 60% ukupnog otpada, otpadne vode 10%, jednako kao i industrijska proizvodnja, dok poljoprivreda zajedno sa šumarstvom i ribarstvom čini samo 1% ukupnog otpada. Posljednjih godina poseban značaj se pridaje otpadu od kućanstava. Na razini EU količina tog otpada pridonosi manje od 10% ukupnog. Procjene za RH prikazuju različitu sliku. Tako naša kućanstva postotno proizvode dva i pol puta više od EU prosjeka, a poljoprivreda, šumarstvo i ribarstvo deset puta više (Slika 2.).
Prema „Izvještaju o nastanku i gospodarenju otpadom od plastike“ MGOZ-a iz 2023. godine plastični otpad čini jednu šestinu ukupne težine miješanog komunalnog otpada pri čemu se otprilike pola prikuplja odvojeno. Najviše pozornosti pridaje se ambalažnom otpadu iako on čini samo jednu trećinu ukupnog plastičnog otpada, odnosno procjena je oko 100 000 tona godišnje.
Jedan od načina kojom se služe razvijene države pri rješavanju plastičnog otpada je metoda „guranja pod tepih“, odnosno izvoz otpada u manje razvijene države. Jasno je da zemlje u razvoju nemaju potrebnu tehnologiju, koja nedostaje i dijelu razvijenih, za sigurno zbrinjavanje, te su posljedice prekomjernog izvoza narušavanje okoliša i moguć loš utjecaj na zdravlje. U takvim uvjetima nije neočekivano da otpad samo završi na odlagalištu, bude spaljen ili jednostavno gurnut u more. U EU su donešene mjere kojima će se zabraniti izvoz pojedinih vrsta plastičnog otpada pri čemu posebna pravila vrijede za države EU, drugačija za države OECD-a, te posebna za one koje nisu članice OECD-a. Glavni okidač za povećanu brigu oko plastičnog otpada je bila kineska zabrana uvoza nekvalitetnog plastičnog otpada od početka 2018. godine.
Bez obzira na službene podatke, situacija s plastičnim otpadom nije nimalo jasna i jednoznačna. Nizozemska je uređena razvijena država koja, prema podacima, je na prvom mjestu uvoznika plastičnog otpada na svijetu. Stručnjaci sa sveučilišta u Utrechtu su pokušali istražiti gdje završava nekoliko stotina tisuća tona domaćeg i uvezenog plastičnog otpada.
Na Slici 2. su grafički predstavljeni rezultati istraživanja.
Od 623 tisuće tona uvezenog plastičnog otpada nepoznata je sudbina praktički cijele količine, kao i za veći dio izveženog. Jedan dio završava u spalionicama, dio na odlagalištima, a dio je recikliran, ali su podaci prilično nepouzdani.
Različite države različito rješavaju pitanje plastičnog otpada, ali ostaje činjenica da je vrlo mali dio, u stvari moguće ponovno upotrijebiti. U SAD-u se radi o količini manjoj od 5%. Švedska je primjer države koja uvozi otpad budući da postoje 34 spalionice koje spaljivanjem otpada proizvode toplinsku energiju. Iako je prvi takav pogon napravljen 1904. godine, zamah njihovom postavljanju je posljedica naftne krize 1973. godine. U međuvremenu su spalionice modernizirane tako da su emisije teških metala smanjene za 99% iako je količina otpada povećana trostruko. Kako bi dodatno obeshrabrila odlaganje otpada Švedska je povećala poreze na odloženi otpad i potpuno zabranila odlaganje gorivog otpada, kao što je papir. Izgaranje 4 tone otpada energetski zamjenjuje upotrebu jedne tone nafte ili pet tona otpadnog drva. Švedska danas na odlagališta odvozi manje od jedan posto miješanog komunalnog otpada, po čemu je prva na svijetu. Osnovne tehnološke činjenice govore da se izgaranjem neopasnog otpada na 850 oC i primjenom odgovarajućih filtera praktički u potpunosti eliminiraju štetne tvari, dok je za opasni otpad potrebna temperatura od 1 100 oC.
Posljednjih godina pojavila se i takozvana biorazgradiva plastika. Međutim, njena razgradnja izrazito ovisi o uvjetima odlaganja i može trajati nekoliko godina. U poljoprivredi zaoravanje biorazradivih folija može značajno doprinijeti zagađenju tla, tako da je bolje koristiti klasičnu foliju i odložiti je na pravilan način.
Obzirom na niz prednosti očigledno je da se plastičnih proizvoda ne možemo odreći u dogledno vrijeme, za što nema ni potrebe. Pri proizvodnji je potrebno strogo kontrolirati uvjete, kako ne bi došlo do zagađenja. Ipak, osnovni problem plastičnog zagađenja ne leži u proizvodnji i primjeni, nego u njihovoj sudbini nakon upotrebe. Jedan od najgorih načina pohrane plastike je njeno usitnjavanje i nekontrolirano ostavljanje utjecaju sunca, kiše, vjetra i velikih temperaturnih razlika jer u tom slučaju dolazi do zagađenja zraka, tla i podzemnih voda, što je i jedan od razloga zbog kojeg se mikro i nano čestice u njima pronalaze. Što više koraka se čini pri rukovanju takvim otpadom to je mogućnost zagađenja veća. Čak i ako se radi o recikliranju, moguće je zagađenje pri prijevozu i izradi plastičnih peleta. Najjednostavnije, ekonomski i ekološki opravdano rješenje je njihovo tehnološki ispravno spaljivanje sa što manje međukoraka jer je time znatno smanjena mogućnost zagađenja.
Klima i Energija 