Kongo

Prije glavne teme samo podsjetnik na dobri duh planeta, u Olegovoj likovnoj verziji, koji nam omogućuje život.

Demokratska Republika Kongo je jedna od najbogatijih i najsiromašnijih država na svijetu. U zemlji postoje bogata nalazišta dijamanata, bakra, zlata, uranija, a najpoznatija je po kobaltu čiji udio je preko 60% svjetske proizvodnje. Država je druga po veličini u Africi (velika kao cijela Zapadna Europa) i u njoj živi oko stotinu milijuna ljudi. Druga najveća, poslije Amazonije, tropska šuma je također u Kongu. Za nekoliko dana će proslaviti 64 godine od samostalnosti. Sve u svemu, potencijal za raj na zemlji. Istovremeno, DR Kongo je jedna od najsiromašnijih država na svijetu s BDP-om od 650 dolara po stanovniku godišnje, odnosno stotinu puta manjim od najrazvijenijih zapadnih država. Takozvani „prosječni“ stanovnik godišnje pojede manje od dvije i pol kile mesa i osam jaja, ali je potrošnja uglavnom vezana uz gradove. Simboličnih jedan posto seoskog stanovništva ima struju, a hrane baš i nema iako 60% ljudi živi od njenog uzgoja (očigledno samo za svoje potrebe). Emisija ugljikovog dioksida po stanovniku je 0.03 tone godišnje; oko 130 puta manja od one u Hrvatskoj. Zemlja koja ima sve, a čiji stanovnici nemaju ništa.

I sad, zašto sve ovo pišem? DR Kongo je, prema stastistici, u prvih deset država po emisijama CO₂ u poljoprivredno-prehrambenom (PP) sektoru. Industrije nema, prometa vrlo malo, hrane također, a ipak je u društvu sa SAD-om, Kinom i Indijom.

Radi se o onoj šumi, odnosno njenoj sječi. Kako bi napravile pritisak na svjetsku proizvodnju hrane međunarodne institucije razvijenog zapada su šumarstvo stavile u prehranu, odn. poljoprivredu. Tako proizlazi da jedna trećina ljudskih emisija stakleničkih plinova otpada na PP sektor. Još uvijek većina prikaza drži poljoprivredu na 8 do 12%. Na sljedećim slikama su različite varijante emisija stakleničkih plinova po sektoru.

Zbunjujuće, zar ne? Kratki podsjetnik; nitko u stvari ne mjeri emisije stakleničkih plinova, sve su to odokativne grube procjene, a na kraju u usporedbi s prirodom zanemarive vrijednosti. O tome koliko suha stabla emitiraju CO₂ sam već pisao (ovdje).

Recimo da se u tom jadnom Kongu stvarno siječe šuma na veliko. Zar nismo drvo proglasili obnovljivim izvorom energije. Posiječeš, a ono izraste novo. Cijela jedna industrijska grana – proizvodnja drvenih peleta, opstaje i raste zbog takve klasifikacije. Ako ćemo pravo, puno bolje je proizvoditi namještaj jer onda je CO₂ fiksiran u drvetu, nego ga spaljivati u termoelektranama ili pećima jer se tako dodaje u atmosferu.

Mislim da su, što se DR Konga tiče, važne sasvim druge stvari. Prije svega je važno što dulje ih ostaviti siromašne i u neznanju jer se u međuvremenu pljačka njihovih prirodnih bogatstava može nesmetano nastaviti. Važno je, također, i ne dati im kredite za nešto korisno, poput recimo rafinerije nafte ili nove hidrocentrale. Važno je da njihove močvare ostanu nedirnute, makar stanovništvo desetkovala malarija, jer bi njihovo uređenje opet omogućilo da barem imaju šta jesti. Najvažnije je pitanje tko uzima sve što može. Znate onu „I tata bi, sine.“ Tako se za Kongo nije puno čulo sve dok se nije pojavila Kina. Sad je Kongo postao problem jer dio njegovog bogatstva iskorištava i Kina.

Kongoanci i tako nemaju skoro ništa od tog drveta koje se, što legalno, što ilegalno izvozi širom svijeta. A što ako Kina napravi njima nešto zauzvrat? Možda će i drugi htjeti onda prijeći k njoj.  

Danas već mnogi govore, kako to pristojno reći, gluposti o tome da nas ima previše na planetu. Pri tom, naravno, misle na neke druge, a ne sebe. Što bi se oni ubijali kad imaju sve i „svjesni“ su situacije. Imaju toplinske pumpe i inače su planetoosvješteni. Jedu organsko iako je skuplje, a klimu u autu pale samo kad stvarno treba. Postoji samo jedan dosljedan način borbe protiv toga „što nas ima previše na planetu“, a to je samoubojstvo. Što bi se reklo, budi dosljedan i pokaži svojim primjerom. Nekako zapinje na tom „Za mnom!“, a ne „Naprijed!“. Ajte vi, ja ću kasnije, ako je ikako moguće. Opširnije o ovoj zabludi i nekritičkom prihvaćanju glupih fraza nekom drugom prilikom. Sad samo za primjer opet DR Kongo. Tamo se obrađuje jedna desetina obradivih površina. Kad bi se iskoristile sve na suvremeni način, moglo bi se prehraniti oko dvije milijarde ljudi, s tim da šume nitko ne bi ni dirnuo. Govorimo o površini od 900 000 km².

Jedan od uvjeta za tako nešto je i barem postojeća koncentracija CO₂ u atmosferi, a poželjno bi bilo kad bi ga bilo više. Što više CO₂ u atmosferi – to više hrane. A što se tiče globalnog zagrijavanja, DR Kongo leži na Ekvatoru, a jedino što ga razlikuje od Sahare je oborina, tj. voda – još jedan izvor života. Znate one različite predstavnike udruga koji govore „u ime prirode, drveća, životinja“ i ostalih bića koja ne mogu govoriti nama razumljivim jezikom. Drveće nam već milijunima godina govori uvijek isto „Dajte mi više CO₂ da preživim i da bolje narastem“. Problem je što ga rijetko tko sluša.