Klimatski alarmizam i stanovništvo planeta

Što je sporno u mračnim predviđanjima koja možemo svesti na fraze: „klimatska kriza“ i „borba protiv klimatskih promjena“? Riječ kriza označava dubok, sveobuhvatan poremećaj u životu s trajnim više-manje teškim posljedicama. Ovdje se već susrećemo s prvim paradoksom. Naime, klimatska „kriza“ se, u stvari, ne događa. Da, klima planeta se postupno mijenja, kao što se to oduvijek događa i na što je sav živi svijet imao uvijek jednaki odgovor – prilagodbu. Ovdje se radi o računalnim simulacijama koje već desetljećima predviđaju različite izrazito loše buduće događaje, koji se u stvarnosti ne događaju. „Borba protiv klimatskih promjena“ je pokušaj vraćanja klime na neko prethodno stanje, a najčešće se podrazumijeva 19. stoljeće. O kakvoj opasnoj iluziji se radi najbolje svjedoče brojne razorne poplave u tom „poželjnom“ stoljeću, uključujući poplavu u St. Petersburgu 1824., rijeke Mississippi 1844. i Johnstownu 1889, događaje koje su često uzrokovali ekstremni vremenski uvjeti ili poplave 1862. g. koja je bila najveća u zabilježenoj povijesti Kalifornije, Oregona i Nevade. U 19. stoljeću dogodilo se i nekoliko velikih suša, od kojih su značajne bile u Sjevernoj Americi (od sredine 1850-ih do sredine 1860-ih, 1870-ih i 1890-ih), Europi (1842.) i globalna glad od 1876. do 1878. uzrokovana sušom koja je pogodila stanovništvo od Brazila do Kine. Ove suše utjecale su na ekosustave i ljudska društva, uzrokujući nestašicu hrane i dovodeći do smanjenja broja stanovnika. Idući dalje u prošlost nailazimo na različita topla i hladna razdoblja, od kojih su najznačajnija i najopasnija za živi svijet ledena doba. Kao što se vidi iz primjera, svako klimatsko razdoblje nosilo je svoje uvjete koji nikad nisu bili sasvim po volji živog svijeta. Iluzija vraćanja klime unatrag jednako je teorijski i praktično moguća kao i fantastične priče o vremeplovu.

Klimatski modeli su računalne simulacije budućnosti čiji domet isključivo ovisi o početnim pretpostavkama. Tako, ukoliko se u model postavi pretpostavka da najznačniju ulogu u stupnju zagrijanosti planeta ima razina ugljikovog dioksida u atmosferi, rezultat će nužno biti odraz početne pretpostavke, bez obzira na sve druge promjene bezbrojnih parametara koji utječu na srednju globalnu temperaturu, a time i klimu.

Iz tog jednog vremenskog elementa – temperature, je razvijen niz budućih posljedica i za većinu se tvrdi da će biti loše. Pretjeranost kojom mediji, stručnjaci i političari opisuju mračne slike budućnosti našeg planeta, pa tako i nas samih, pripadaju pojmu alarmizma budući da daju iskrivljenu sliku. Tako se, primjerice, naglašava značaj toplinskih valova po zdravlje, iako se zna da ljudi nisu vrlo osjetljivi na promjene temperature, a i onda je broj smrtnih slučajeva daleko veći u slučajevima hladnijeg, a ne toplijeg, vremena.

Poljoprivrednoj proizvodnji se također predviđaju „znatni gubici“ zbog klimatskih promjena, a južnoj Europi posebno zbog nestašice vode. U Hrvatskoj se, koja vode ima u izobilju, navodnjava deset puta manje površina nego u Španjolskoj, a preko 400 tisuća hektara obradive zemlje je zapušteno. Slabost argumenta očituje se u osnovnim činjenicama; globalno gledano preko dvije trećine površine planeta je voda, pri čemu su suvremeni sustavi desalinizacije cjenovno vrlo blizu klasičnoj eksploataciji slatke vode.

Već nekoliko stotina godina, preciznije od kraja 18. stoljeća, postavlja se pitanje koliko stanovnika može živjeti na Zemlji? U tom smislu prvi klimatski alarmist bio je T. Malthus, engleski ekonomist, koji je zagovarao smanjenje broja stanovnika zbog nedostatka dovoljne količine hrane. Malthus je živio u vrijeme Malog ledenog doba, razdoblja loših žetvi i općenito smanjenih prinosa, pa je razumljiva njegova pesimistična perspektiva. U međuvremenu je došlo do zagrijavanja planeta, a agrotehnološki razvoj omogućio je porast količina hrane veći od porasta svjetskog stanovništva, pri čemu se manje radi o povećanju obrađenih površina, a više o povećanju prinosa po hektaru.

Koliko je daleko od stvarnosti takozvana briga za prehranu stanovnika, jer se njome uglavnom bave razvijeni i siti, najbolje pokazuje primjer DR Kongo. Jedna od najsiromašnijih i potencijalno najbogatijih država svijeta obiluje različitim vrijednim rudama, a četvrtina stanovništva gladuje. Istovremeno DR Kongo ima 80 milijuna hektara obradive zemlje na kojoj bi se suvremenim agrotehničkim mjerama moglo prahranjivati dvije milijarde ljudi, što također spada u paradokse suvremenog društva.

U alarmizmu se očigledni pozitivni događaji izvrću u negativne kako bi se pojačao katastrofičan dojam. Poznato je da se pustinje postupno smanjuju zahvaljujući i porastu količine CO₂ u atmosferi koji omogućuje preživljavanje biljaka uz  smanjenu količinu vode te tako globalno Zemlja doslovno postaje sve zelenija. Uz ovu odličnu vijest, koja se u pravilu ne ističe u medijima, pridjeljuje se zabrinutost za život pustinjskih životinja, iako pustinje obuhvaćaju površinu veću od cjelokupne Europe. Drugim riječima, nema nikakve bojazni da će pustinje nestati.

Kad bismo razumno razmatrali neke od alarmističkih teza uvidjeli bismo koliko je beznačajan dio kojim ljudska aktivnost doprinosi povećanju CO₂ u zraku budući da samo suha stabla godišnje u zrak ispuštaju više od cjelokupne ljudske civilizacije. Jednako tako, rijetko se spominju dvije ključne činjenice. Ugljikov dioksid je osnova života na planetu čiji porast doprinosi jačem razvoju biljnog svijeta koji omogućuje prehranu svih drugih živih bića. Pitanje optimalne srednje globalne temperature nije nikad ozbiljno razmatrano, drugim riječima ne postoje argumenti da je to baš 15 ^oC. U prošlosti su postojala toplija razdoblja koja uvijek povezujemo s procvatom civilizacije i života na planetu i obrnuto – hladnija razdoblja su bila egzistencijalno izazovna i teška.    

Tehnološki i svekoliki razvoj omogućio je sredstva prilagodbe koja nam nisu bila na raspolaganju u prošlosti. Ne treba se bojati prenapučenosti jer je odavno poznato da, što je viši životni standard, to je manji prirast stanovništva. Iako brojka od preko osam milijardi ljudi može zvučati impozantno, mi zauzimamo samo jedan posto Zemljine površine. Prema tome, mjesta ima, hrane također, a istraživanja i primjena novih sigurnih i obilnih izvora energije poput upotrebe torija u reaktorima kaže da se ne moramo bojati za vlastitu egzistenciju. Jedino čega se zaista moramo bojati je ljudska pohlepa i tendencija činjenja zla.

Za kraj jedna optimistična sličica i čestitka koju mi je poslao Oleg.