Zaista je došlo vrijeme da obrišem prašinu s tastature i napišem nešto. Kad shvatite da se zajednički napor svjetskih moćnika, medija, političara i „stručnjaka“ ponaša kao grupa modnih trendsetera i svakih nekoliko godina ponavlja jedno te isto s malim varijacijama, ne preostaje puno tema za pisanje. Znate ono: “Ove jeseni u modi će biti…“. Ako dovoljno dugo u ormaru sačuvate neku odjeću ili obuću, garantiram da će ponovno postati moderna. Tako nekako klima-majstori imaju zloguke prognoze, pa kad ih stvarnost demantira, onda prelaze na neku drugu, pomalo zaboravljenu temu. Eksperimentalni podaci, tj. materijalna istina, u stvarnosti ovdje ne igraju nikakvu ulogu. U virtualnom svijetu modeliranja trenutne ili buduće „stvarnosti“ ona samo smeta.
Postoje značajnije teme. Ajmo malo o geografiji. Najveća država po površini i broju stanovnika u Europi je Rusija. Zanimljivo. Izgleda kao da posljednjih godina, barem prema javnosti kolektivnog zapada, ona uopće ne pripada Europi. Možda se uskoro pojave i novi udžbenici zemljopisa koji će ovaj naš kontinent dodatno smanjiti. I s Rusijom smo skoro najmanji, a bez nje smo značajno manji i od Australije. Proteklih nekoliko godina naša stara, arogantna i gangrenozna Europa se uporno pravi da Rusija ne postoji. I eto, bojim se da je Rusija shvatila poruku i odustala od nas. Iskreno, s punim pravom. Ono što je začuđujuće sljepilo mnogih je iluzija o našoj vlastitoj važnosti. Kao, ove silne sankcije će je slomiti i onda će nastati raj za komadanje najveće zemlje s neprocjenjivim bogatstvima koja samo čekaju da ih opljačkamo. Bumerang je čudna naprava. Pošalješ ga daleko, ali ako promašiš, pazi prste i glavu. Svejedno, iako smo vazali vazala, tj. sluge EU koja je sluga SAD-a i dalje se pravimo da nam je dobro. Užitak je plaćati tri puta više za plin, naftu i ostale važne sirovine. Evo jedne prigodne Olegove karikature.
Još samo nešto o tom našem „značaju“. Njemački kancelar je ovih dana trebao otputovati u Kinu na sastanak s kineskim predsjednikom. Prije toga je trebao ići ministar vanjskih poslova. E pa, niti jedan niti drugi nisu išli. Naime, u Kini ih nitko nije bio voljan primiti. Toliko o značaju najjače ekonomije Europske unije. Po običaju, ovakve vijesti ne možete pronaći u našim „objektivnim“ medijima, ali ima dolje link pa provjerite.
Vratimo se energetskim temama koje život znače. Elementarno pitanje je zašto mi kupujemo tri puta skuplje gorivo? Ovdje se može uvesti pojam „moralnog kapitalizma“. U osnovi nespojiva značenja dio su novije tehnike ekonomskih pritisaka za porobljavanje slabijih. „Šta je? Ne poštuješ ljudske slobode, onda neću od tebe kupovati“. Pod takva „moralna“ načela može se svrstati što god ti padne na pamet. Jedna od takvih „moralnih“ kategorija je i „zamrzavanje“ tuđe imovine. Staviš novac u banku, a kad ga želiš podići, kažu ne može. Svi znaju da je novac tvoj, ali ga svejedno ne daju iz „moralnih“ načela. Rusiji trenutno prijeti i tzv. „oduzimanje“ novca koji ima pohranjen na zapadu. Ne znam kako se vama čini, ali poslovati s nekim kojem u svakom trenutku može pasti na pamet da ti otme tvoj kapital i nije baš privlačno. Druga rastezljiva kategorija je „nacionalna sigurnost“. S tim u vezi jedan primjer. Nizozemska vlada je „preuzela kontrolu“ nad Nexperiom, kineskom tvornicom poluvodiča koja se nalazi u nizozemskom Nijmegenu. Valjda im se nije sviđalo što direktor ima kose oči. Zapad je, očito, zahvatila kriza koja ruši sva osnovna kapitalistička pravila ponašanja i osnovne vrijednosti, čije opravdanje nalaze u vrlo čudnim i teško definirabilnim kategorijama „moralnosti“, „sigurnosti“, „hibridnog ratovanja“ i sličnih neuhvatljivih pojmova.
Međutim, za razliku od prijašnjih vremena, ovaj put se pokazalo da zapad može vikati „Bu!“ koliko god hoće budući da ga se oni drugi, recimo kolektivni jug, više ne boje. Hm, da. „Pa što ćemo onda? Zaprijetit ćemo im oružjem. Pazi samo da protivnik bude dovoljno slab da ga možemo pobijediti.“ Samo u svijetu potpuno izvrnutih osnovnih pojmova neka država može raspisati nagradu od 50 milijuna dolara za glavu predsjednika neke druge države. I onda se još predsjednik SAD-a sam kandidira za Nobelovu nagradu za mir. Ne sviđa mu se što Maduro više voli Ruse i Kineze, a ima i velike brkove. Takva „divlji zapad“ taktika je mogla funkcionirati prije pedeset godina, ali danas sve manje. Za razliku od poslušne EU, drugi ipak imaju glavu na svojim ramenima. Tako je SAD dobio košaricu i od Japana, vrlo uglađeno, naravno. Japanci će i dalje uvoziti ruski plin i naftu. Zašto? Zato što je jeftinija i tako japanska industrija može ostati konkurentna.
Sljedeće na redu je zveckanje oružjem. I tu imamo problem. S čime to EU može zveckati? Nema nešto voljnih vojnika, ni novca. Čime namiriti gladna usta vojno-industrijskog kompleksa? Smanjit ćemo zdravstveni i socijalni sustav. Jedan od najbolje/najlošije smišljenih argumenata za ulaganje u vojsku je onaj: „Nadam se da tu potrebu ne treba dodatno objašnjavati.“ Da, a mene baš zanima zašto kupujemo neke stvari, recimo dvije korvete vrijedne preko milijardu i pol Eura. Na karti se jasno vidi da je Jadran u potpunosti NATO-ov teren i gdje to naše korvete trebaju ratovati?
Na stranu logika trošenja novca na neke skupe vojne igračke, osnovno pitanje je tko nas to treba napasti? Aha, znam. Dežurni zlikovac zbog kojeg se sve ovo radi je Rusija. Zanimljivo kako paradoksi prolaze mimo nas, a da ih često ne primjećujemo. S jedne strane Rusija godinama ne može savladati puno manju Ukrajinu, a s druge je velika opasnost za nas. Obje tvrdnje ne mogu biti istinite. Posebno je pitanje motiva. Zašto bi Rusija htjela napasti bilo koju članicu NATO-a kad to automatski znači svjetski nuklearni sukob. I što to vrijedno umiranja ima Hrvatska ili bilo koja druga NATO članica? Neki kauč-ratnici s ove strane bi možda rado vidjeli još neki rat, tek toliko da uživaju u scenama razaranja, boli i smrti. Kako je davno rekao jedan političar – u nuklearnom ratu sretni su oni koji odmah poginu. Ne radi se o kiši koja padne, prestane i sve je ponovno normalno. Vrijeme poluraspada takvog oružja je u tisućama godina, a protiv takve vremenske skale nema zaštite. Nema razloga sumnjati u uspješan probni let ruske rakete na nuklearni pogon, čime se promijenila cjelokupna geometrija potencijalnog sukoba kolektivnog zapada i Rusije. Naime, „sigurna udaljenost“ s koje bi SAD mogao puhati u vatru sukoba u Europi je ovim izumom (zbog njegovog ogromnog dometa) nestala u cijelosti.
Preostaje nam nadati se da i političari imaju djecu i znaju barem malo nuklearne fizike. Svijet se mijenja i ako želimo poživjeti i preživjeti morat ćemo se mijenjati u skladu s novim pravilima. Pri kraju jedna znakovita Olegova karikatura, a mi se samo možemo nadati da nitko neće povući konopac.
U linku dolje nalazi se jedan zanimljiv hladnoratovski detalj. Prije sedamdesetak godina Njujorška filharmonija gostovala je u Moskvi i izvela, između ostalog, stavak iz Šostakovičeve 7. simfonije (Lenjingradske) uz srdačne pozdrave prisutnom autoru. Simfonija je praizvedena u Lenjingradu 1942. godine, kad je grad već godinu dana bio pod njemačkom opsadom. Partitura je potajno na mikrofilmu bila prenešena do SAD-a gdje je nekoliko mjeseci kasnije bila izvedena pod dirigentskom palicom velikog Toscaninija. Tako je bilo nekad. Danas se nitko sa zapada ne usudi nastupati u Rusiji zbog straha za vlastitu egzistenciju. Kao i nekad, nadam se da će kultura biti prva koja će jednog dana probiti barijere u našim glavama. Samo da netko ne potegne konop.
izvori:
Klima i Energija 