Dugo sam razmišljao (znam da to nije pametno) i ipak se odlučio na jedan potpuno nemeteorološki tekst. Jednostavno ne mogu dozvoliti da jedan događaj prođe bez zasluženog komentara. Prije mjesec dana u Lisinskom je nastupala Mađarska nacionalna filharmonija. Dirigentica je bila Alevtina Ioffe, a solist za klavirom Aleksandar Malofejev. U medijima sam pronašao samo jedan mlaki osvrt. Priznajem da za njih dvoje nisam ranije čuo, ali kad su ruski muzičari u pitanju, čovjek se najčešće ne razočara. Na koncert sam otišao otvorenog uma, srca i ušiju. Nisam kritičar, hvala Bogu, pa ne znam koristiti različite fraze koje koriste samo da bi kritika izgledala učenije i donijela nešto više novca (plaća se po kartici teksta, pretpostavljam), ali desetljećima sviram i slušam. Koncert je ukratko bio čista magija. Lakoća sviranja mladog Aleksandra je fascinantna, bez ijednog pogrešnog tona ili nesklada s orkestrom. Njegova virtuoznost, posebno u brzim tihim dijelovima… Dojam je kao da netko savršenom brzinom rasprostire filigransku čipku preko klavirskih tipki koje onda upravo tako i zazvuče. Jedna od specifičnosti sviranja klavira je i potreba da odjednom svirate različitim intenzitetom nekoliko linija. Da probam objasniti. Recimo lijevom rukom peti prst i palac sviraju jednim intenzitetom istovremeno dok drugi i treći sviraju drugim. U isto vrijeme desnom rukom svirate slično, s tim da dvije ruke stoje u nekom zvučnom odnosu. Zvuči komplicirano pa i je sve dok pokreti ne postanu praktički refleksni. U slučaju mladog Saše ova faza je odavno savladana, tako da prsti postaju samo produžeci koji se direktno iz njegove muzikalnosti prelijevaju u zvuk klavira.

Dirigenti imaju različit zadatak od solista. Umjesto prstiju oni „sviraju“ pomoću muzičara iz orkestra, pa tako imaju najveći „instrument“ na svijetu. Tu postoji nekoliko zadataka. Prije svega dobro prostudirati partituru i prema vlastitom poimanju nekog djela odrediti naglaske koje imaju pojedini instrumenti ili grupe. Slijedi faza uvježbavanja s orkestrom i fino podešavanje različitih dijelova kompozicije. S dobrim orkestrom ovo ne bi trebala biti posebno teška faza. Ono što je u cijeloj priči najvažnije je uspjeti prenijeti svoju muzičku energiju na stotinjak muzičara. Ako ih uspijete „zaraziti“ svojom energijom i sugestivnošću rezultat će biti dobar. U slučaju Alevtine, rezultat je bio fenomenalan. I tu se dogodila magija spoja dirigenta i orkestra. Ovako impresivnog Prokofjeva i Bartoka, ako me sjećanje ne vara, nisam još u životu čuo. Naravno, lakše je dirigirati kad imate odličan orkestar kao što je Mađarska filharmonija, ali to ni najmanje ne umanjuje umijeće dirigentice. Posebno mi se svidjelo isticanje jazz elemenata kod Prokofjeva, kad je dirigentica „zaplesala“ poput publike na jazz koncertu. Za razliku od izvođača drugih vrsta muzike, ozbiljna muzika nema svoje mjesto u medijima. Tako je cijela ova grupa muzičara došla u medijskoj tišini, ali je barem otišla ispraćena dugotrajnim iskrenim aplauzom publike koja je, većim dijelom, prepoznala jedinstvenost ovog muziciranja. Koncert ću sigurno pamtiti dok sam živ, a jedino se mogu nadati da će nam Saša i Alja ponovno doći i donijeti svoju muzičku magiju.