Neki nisu raspoloženi za sudjelovanje u siromašnoj padobranskoj školi (da parafraziram Radovana III) u kojoj se vježba skakanje s litice u provaliju, ali bez padobrana. Nekoliko dana prije početka COP28 konferencije, „koja odlučuje o sudbini planeta“, Indija ima planove koji idu u potpuno drugom smjeru. Prije njih, samo da se osvrnem na „odlučivanje o sudbini planeta“. Kao, sudbina planeta je u ljudskim rukama. Možda u jednom od tamnijih scenarija općeg nuklearnog rata postojanje ljudskog roda nije vrlo vjerojatno, ali planet će i dalje opstati sve dok ga neka puno veća sila ne uništi. To bi se moglo dogoditi u slučaju da Zemlja iz nekog razloga izgubi svoje magnetno polje jer bi tada zrak i more postupno otišli u svemir i ostavili nas bezživotnim. Ovako, dok priroda brine o osnovnim stvarima nema nikakvog razloga za zabrinutost. Podsjećam da suho drveće godišnje emitira više CO2 od cjelokupne ljudske civilizacije. Zahvaljujući kruženju ugljika u prirodi, odnosno prije svega ugljikovog dioksida, žive i napreduju biljke, a bez biljaka nema ni nas. Malo tko vidi da onih 0.04% atmosfere koliko čini CO2 daje život cijelom planetu i umjesto da se divimo tom čudu života koje je proizvelo prizore koje nitko od nas ne može ni približno ponoviti, mi ga želimo izbaciti iz naših života, izbacujući time i sam život.
Ugljikov dioksid je nevidljiv (nemojte se dati zavarati slikama dima koje ga tobož prikazuju) pa ga nekako možemo smatrati i dobrim duhom prirode. Bez njegovog nevidljivog blagotvornog dodira i vodene pare koja nam se pokazuje u oblacima, ali je tu i kad ih nema, ne bi bilo života.
Vratimo se glavnoj temi. Indijski ministar energetike RK Singh izjavio je da će ponovno na COP-u postojati pritisak na države koje upotrebljavaju ugljen, ali da Indija neće ugroziti dostupnost energije za rast. Indija je treća na svijetu po emisiji ugljikovog dioksida, a potrošnja struje u brzorastućoj ekonomiji raste oko 10% godišnje. Iako se trenutno gradi 27 GW termoelektrana na ugljen, Singh kaže da će državi trebati najmanje 80 GW u bliskoj budućnosti. Riječima R. Gupte, voditelja istraživanja i analize u Standard&Poor-u: „Indija ne može preživjeti bez ugljena. Nuklearne i hidroelektrane trebaju desetljeće za izgradnju, plina nema, a LNG je vrlo skup. Jača strana Indije je uvijek bio ugljen – zna kako ga upotrijebiti, a postoji i domaći kapacitet za izgradnju elektrana na ugljen.“
Indija ima značajne zalihe ugljena i ne postoji ništa logičnije nego da svoj razvoj zasniva na sirovini koju posjeduje i pritom izgradi termoelektrane koje bez problema pola stoljeća mogu pouzdano proizvoditi jeftinu struju. Pritom još ispuštaju ugljikov dioksid i tako hrane biljke. Prirodni plin kojeg nema u tako velikim količinama koristi se za upotrebu u kućanstvima i proizvodnju umjetnih gnojiva.
Na drugom kraju svijeta u Alberti, kanadskoj provinciji, premijerka Danielle Smith je proglasila Akt o suverenosti. Nisam upoznat s pravnim finesama kanadskog političkog sustava, ali mi je sadržaj jasan. Premijerka želi zaštititi stanovnike svoje provincije od prekoračenja ovlasti savezne vlade čije odluke štete razini življenja građana. Alberta je bogata prirodnim plinom koji je osnova njihove opskrbe strujom. Savezna vlada se obvezala da će do 2035. godine proizvodnja struje u cijelosti biti neto nula (emisija CO2), odnosno potpuni prekid upotrebe prirodnog plina. Za Albertu to znači izuzetno povećanje cijene struje, manje investicija, nesigurnu opskrbu i smanjenje zaposlenosti. Sad će vjerojatno krenuti pravne zavrzlame o tome da li Alberta ima pravo na svoje mišljenje, na kraju i zaštitu životnog standarda svojih građana i pouzdanu opskrbu strujom.
Inače, vezano za struju u 21. stoljeću, njemačka elektrodistributerska poduzeća će od početka 2024. godine smjeti isključivati struju za potrebe toplinskih pumpi i punjenje električnih automobila. Nije riječ o nedostatku struje, dio koje Njemačka uvozi, nego o preopterećenosti električne mreže koja nije u stanju izdržati toliko opterećenje. Zgodno, sjediš u hladnom stanu za čije grijanje si platio deset do petnaest tisuća Eura, a onda sjedneš u auto od trideset tisuća i zamišljaš u koje bi toplije krajeve otputovao kad bi auto mogao voziti. Nije teško zamisliti kako će izgledati promjena kablova, trafo-stanica i kućnih instalacija u opasnoj fantaziji zvanoj – sve će biti na struju, samo što neće biti struje. Što bi se reklo Kvaka 22.
Izvori:
Klima i Energija 