COP28

Na predprošlim Olimpijskim igrama sudjelovalo je preko 11 000 sportaša. Ovog tjedna počinje COP28 – konferencija o klimi kojoj će prisustvovati oko 70 000 predstavnika različitih organizacija, uglavnom državnih, na kojoj se trebaju odrediti daljnje mjere za „borbu protiv klimatskih promjena“. Na prvoj takvoj konferenciji (COP1) 1995. godine u Berlinu je sudjelovalo 869 predstavnika, što mu ga dođe povećanje od 8 000%. Velika većina ovih sadašnjih će uglavnom micati glavama lijevo – desno, kao da promatra neki teniski susret, a vjerojatno će (kad bude trebalo) i klimati glavom. Nakon „iscrpljujućeg“ meča između razvijenih i država u razvoju rezultat će ostati neriješen, kao i na svim dosadašnjim konferencijama. Pogledajmo kakvi su rezultati dosadašnjih konferencija kojima je glavna namjera smanjivanje emisija CO₂.

Tko hoće može probati načičkati svake godine po jednu konferenciju na grafikon, a veliki Pariški sporazum o klimi iz 2015. i malo debljim slovima, sasvim svejedno. Koncentracija CO₂ raste u vremenu i nije je briga za ljudske zaključke. Prema procjeni, udio ljudske civilizacije je oko 5%, odnosno 20 ppm od ukupne količine ugljikovog dioksida. Kažu, pola od toga priroda sama potroši, ali onih 10 ppm se gomila u vremenu i zagrijava planet za koji generalni tajnik UN-a kaže da je u fazi „ključanja“. Kako su oni došli do onih „pola pije pola Šarcu daje“ ne znam, ali znam da je zahvaljujući CO₂ planet sve zeleniji, a što više ima biljaka, više troše CO₂, odn. sigurno je da se niti jedna vrijednost ne može fiksirati u stalno promjenjivim okolnostima.

Međutim, ovaj put postoji šansa da će COP biti malo zanimljiviji nego inače. Prvo je značajno mjesto sastanka, a to je Dubai u Ujedinjenim Arapskim Emiratima (UAE) koji su na šestom mjestu na svijetu po izvozu nafte, goriva čiju potrošnju razvijeni žele smanjiti jer je možda fosilnog porijekla. Samo po sebi mjesto i ne mora biti tako značajno, ali činjenica dobija drugu dimenziju kad se spoji s informacijom da će UAE za malo više od mjesec dana postati članica BRICKS-a, međuvladine organizacije zemalja u razvoju, neke vrste konkurencije zapadnoj G7 grupi. Organizacija je pokrenuta na rusku inicijativu 2010. godine i prvobitno je okupljala Brazil, Rusiju, Indiju i Kinu, kasnije se pridružila i Južnoafrička Republika, a nazvana je po početnim slovima država. Od početka sljedeće godine pridružit će im se i Argentina, UAE, Etiopija, Egipat, Saudijska Arabija i Iran. Prema dostupnim informacijama još je preko četrdeset država izrazilo zanimanje za pridruživanje, među kojima i Alžir, Indonezija, Kazahstan, Venezuela, Bolivija i DR Kongo.

Kad se pogleda karta vidi se da te „cigle“ (BRICS) i nisu tako beznačajne. Osim nekih brzorastućih ekonomija, ima tu država s odličnim financijskim mogućnostima, a također i velikim udjelom svih vrsta sirovina i energetskih izvora toliko potrebnih za održavanje i napredak civilizacije. Ovaj put razvijenima će biti još teže financijski ucijeniti manje razvijene kako bi nastavile s autodestruktivnom politikom „zelene tranzicije“. U pozadini je uvijek ista priča: „Nemojte raditi kao što smo mi radili, to je loše za planet“, a pritom misleći na jeftinu nabavu vrijednih ruda za vlastiti razvoj. Možda se ovaj put nerazvijeni neće složiti da za „ogledalca i viski“ (čitaj zastarjele vjetroturbine i mobitele) prodaju zlato, kobalt, naftu i ostale sirovine.

Od niza primjera država u razvoju koje, kao ni mnoge razvijene, ne drže puno do obećanja o financijskoj pomoći evo jednog. Indonezija je prošle godine potpisala dogovor o „partnerstvu za pravednu energetsku tranziciju“ čija ideja je bila smanjiti indonežansku upotrebu ugljena. Država je, inače, treća u svijetu po proizvodnji ugljena. Razvijeni, predvođeni SAD-om i Japanom su ponudili 20 milijardi dolara kako bi se Indonezija postupno odrekla termoelektrana na ugljen. Nešto novca bi dale države, nešto privatni „filantropi“. Indonežani nisu nasjeli na šuplja obećanja i od prošle godine rade na izgradnji termoelektrana na ugljen jačine kao šezdeset naših TE Plomina. Osim za vlastitu potrošnju Indonezija izvozi ugljen, između ostalih država, i u Japan koji joj je ponudio novac kako bi smanjila vlastitu potrošnju ugljena. Sve su to već viđeni scenariji dvostrukih standarda u kojima pritisak Svjetske banke, Međunarodnog monetarnog fonda i sličnih organizacija nastoji krojiti budućnost neke zemlje. Pokazuje se da te organizacije nisu jedine s dovoljno novca za utjecaj na manje. Svijet postaje bipolaran, što vjerojatno nije loše za one koji mogu birati.

izvori:

https://www.realclearenergy.org/articles/2023/10/30/indonesia_shelves_decarbonization_for_prosperity_and_security_989055.html